Kada stariji ljudi sklapaju ugovore o doživotnom uzdržavanju, osnovna ideja trebala bi biti osiguranje dostojanstvene i bezbrižne starosti. Međutim, u praksi se ti ugovori često koriste u sasvim drugu svrhu; ne kao osiguranje, već kao sredstvo razbaštinjenja.
Neki roditelji ovim pravnim poslom isključuju jedno ili više djece iz nasljedstva, favorizirajući omiljeno dijete ili ono s kojim su u boljim odnosima. Takve odluke, umjesto da donesu sigurnost i mir, često postaju izvor sukoba, povrijeđenosti i dugotrajnih obiteljskih razdora. Pokazuje to i slučaj J.V. iz Splita koji je pomoć zatražio od Pravnog savjetovališta Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH).
“Imam dvije sestre s kojima su moji roditelji sklopili prvo ugovor o doživotnom uzdržavanju za dio imovine, a darovnim ugovorom su preostali dio imovine darovali nećakinji. Oba roditelja su umrla, nema preostale imovine koja bi ušla u ostavinu i ja sam tim ugovorima zapravo potpuno isključen kao nasljednik. Imam li kao nasljednik ipak neka prava ili nemam?” pita Splićanin.
Prema odgovoru pravnika SUH-a, čini se da je J.V. ostao kratkih rukava, iako je nasljednik prvog reda.
Naime, ako su oba roditelja bila potpuno poslovno sposobna i uračunljiva prigodom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i darovnog ugovora i ako J.V ne može dokazati da su ugovori sklopljeni u lošoj namjeri i iznuđeni te ako nema preostale imovine koja nije obuhvaćena tim ugovorima, takvi ugovori isključuju J.V. nasljednika. Više o nasljednim redovima pročitajte na ovoj poveznici.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
