S dva umjetna kuka, ramena i koljena skija u 70. godini života!

Svjetsko prvenstvo u skijanju nije događaj na kojem ćete obično sresti natjecatelje koji su na pragu ili su ušli u osmo desetljeće života. Međutim, kada je riječ o SCIJ-u, svjetskom susretu i prvenstvu novinara-skijaša, superseniorska kategorija prepuna je fascinantnih zaljubljenika u snijeg i snježne radosti i nevjerojatnih priča.

Janet Dillon skijanje je, kaže, donijelo slobodu o kojoj nekad nije mogla ni sanjati. Na prvenstvu održanom krajem siječnja u Italiji nije bila prva, ali je vjerojatno bila među najsretnijim natjecateljima. Ova je 69-godišnjakinja prebrodila velike nevolje u životu, no Janet iz očiju zrači blagost i sreća dok sa mnom dijeli svoju životnu priču.

“Knjige su mi bile utjeha. Kao jedinom djetetu činilo mi se prirodnim igrati se s pričama, a ne vani u slijepoj ulici u kojoj smo živjeli. Svijet mi se malo više otvorio kad sam naučila voziti bicikl. Ali hodanje je nekako bilo bolno. Juvenilni idiopatski artritis prisutan je u mojoj obitelji s majčine strane. Mojoj majci, medicinskoj sestri i dvije njene sestre ugrađen je umjetni kuk”, govori. Svoje je kukove, napominje, zamijenila 1998. i 2000. godine.

“No, vratimo se djetinjstvu. S 10 godina dijagnosticirana mi je Perthesova bolest, koja izjeda glavu bedrene kosti. Provela sam šest mjeseci na trakciji u ortopedskoj bolnici u Oswestryju, u Walesu, 100 kilometara ili 2 sata vožnje automobilom od kuće. Prvu noć su mi preopteretili utege na nogama i tek kad sam ih molila za pomoć, pozvan je liječnik koji je donio pravu odluku.”

“Pored mene su bile djevojke iz Sirije i Walesa. Pravo školovanje nismo imali; samo pladanj s bojom pa su mi moje knjige stvarno nedostajale. Roditelji su dolazili svake subote i nedjelje i vozili me kolicima po imanju do kafića. Moja bi majka smotala stripove za djevojčice i unutra stavljala slatkiše da me usreće preko tjedna.”

Nakon šest mjeseci pustili su je kući jer se liječenje temeljilo na odterećivanju težine s nogu kako bi se glava bedrene kosti mogla reformirati. “Morala sam ili nositi veliku željeznu ortozu od bedra do gležnja, poznatu kao Thompsonova ortoza za odterećivanje težine ili se kretati u invalidskim kolicima. Moj je otac napravio mali stolac na kotače, tako da sam se mogla kretati po kući i onda se na kraju dana vući uz stepenice.”

Školske muke

“Prvi dan u velikoj školi bio mi je najveće poniženje u životu. To se sigurno dogodilo mnogim vašim čitateljima na sličan način u prošlosti. Ravnateljica me na zboru učenika dovela pred cijelu školu, s mojom željeznom nogom na stolcu. Kazala im je da imam loš kuk i da mi moraju pomagati nositi torbu.” Godinu dana kasnije, s 11 godina, dobila je dopuštenje od liječnika i mogla se pridružiti prijateljima u omladinskim klubovima.

“Moji prvi dani na sveučilištu s gomilom knjiga za nošenje dodatno su mi opteretili bokove, a artritis se pogoršao, ali kao što svi znamo, mnogi od nas nalaze načine da potisnemo bol. Tada sam otišla na svoje prvo skijanje i odmah se navukla! Mogla sam se popeti na planinu, osjetiti energiju i zamisliti da letim poput orla. Vrlo spor orao doduše, priznajem, ali ako sam bila jako, jako oprezna i izbjegavala hupsere, led i nagle zavoje, mogla sam se napokon baviti sportom. Bilo je to, i još uvijek jest, tako oslobađajuće!”

Nakon operacija kukova, artritis joj se proširio, tako da Janet sada ima i metalna oba koljena i oba ramena. “Moja poruka onima koji pate je jednostavna. Možete pronaći način da krenete iznova, priliku za novi život. Ako to nisu skijanje, knjige ili uživanje u osmijehu vašeg djeteta, zadržite vjeru. Vjerujte u pronalaženje rješenja za sebe. Gledajte razvoj medicine i progurajte se malo na početak reda. Uz osmijeh, naravno!”