Gospođa Rita Petanjek (80) majka je troje djece i baka četvero unučadi. Rođena je za vrijeme rata u Zagrebu, gdje je odrastala skromno, ali sretno uz majku i baku, dok je oca Nijemca upoznala tek kao odrasla žena. Udala se za školskog kolegu Vilima odmah nakon što su zajedno maturirali u večernjoj ekonomskoj školi, a u složnom su braku bili punih 58 godina, do njegove smrti 2023.
U mirovini je, priča mi, već 34 godine. “Život mi je donio mnoge blagoslove, ali i teške kušnje. Razboljela sam se već u srednjim četrdesetima. Možete si misliti kako mi je bilo kad sam s 46 godina, nakon 30 godina staža, otišla u invalidsku mirovinu.”
“Od tada pa idućih 12 godina bila sam po bolnicama i tražila dijagnozu i odgovor na pitanje zašto mi se grči desna šaka u kojoj sam posve izgubila osjet. Danas živim s dijagnozom upale moždane ovojnice, ali mi na žalost slabi i lijeva šaka pa se molim da mi ostane funkcionalna barem toliko, da si mogu podgrijati obrok”, otkriva gospođa Rita za MojeVrijeme.hr.
1.100 eura mirovine
Imala je, kaže potom, sreće što je barem zakon po kojem je otišla u penziju bio na njezinoj strani pa joj danas invalidska mirovina za 30 godina staža iznosi 1.100 eura. “Prije umirovljenja radila sam u knjigovodstvu tvrtke Metalmineral. Za izračun mirovine tada se uzimalo najpovoljnijih deset godina. Kolegice koje su se kasnije umirovile dobile su nažalost manju penziju jer se njima po novom zakonu gledalo zadnjih deset godina”, objašnjava.
Na 15 lijekova dnevno
Kroz godine je, priča mi potom, nanizala još podosta dijagnoza. “Danas uzimam 15 lijekova dnevno – pet ujutro, pet navečer, tri tijekom dana i još dvije tablete po potrebi. Koristim pelene, a otkako sam prije sedam godina ostala bez kisika i jedva preživjela, spavam s maskom za kisik. Operirala sam tumor na maternici, odstranila polipe, polako me i koljena izdaju i ne mogu iz stana bez hodalice. Uz sve, iscrpila me i suprugova Parkinsonova bolest, a najviše od svega u životu pogodila me njegova smrt”, kaže.
Ne čudi što se osjeća kao da je sa smrću supruga otrgnut i dio nje, ta slavili bi ove godine šest zajedničkih desetljeća. “U 58 godina nikada se nismo posvađali do te mjere da ne bi razgovarali. Imali smo brak za poželjeti i stoga mi je teško riječima opisati kako sam se osjećala kad je umro. Prvih šest mjeseci bila sam u takvom šoku da ni riječi Očenaša nisam mogla povezano izgovoriti. Ipak, njegovu sam smrt prihvatila jer nisam više željela da toliko pati. Pa ipak i danas, kad se noću okrenem u krevetu, zazovem njegovo ime i poželim ga potapšati. Imali smo sreću što smo doživjeli tako veliku, pravu ljubav”, ne krije gospođa Rita.
Trpi bolove, ali izlazi
Iako trpi bolove i kreće se uz pomoć hodalice, ova se umirovljenica baš svaki dan potrudi izaći iz svog stana na 8. katu. “Jednom tjedno idem u zajednicu Neokatekumenskog puta, gdje čitamo Božju riječ i razgovaramo o tome kako smo je doživjeli. Nekad sam ondje išla sa suprugom, otkad ga nema voze me sin ili zet. Nedjeljom redovito idem na Svetu misu, a četvrtkom sam često na klanjanju. Dvaput tjedno idem i na organizirano vježbanje za starije u Sloboštini. Osim toga, volim se družiti sa svojom djecom, snahom, zetom i četvero unučadi, a u subotu me unuk vozi kod snahine rodbine u Podravinu”, otkriva.
Tada je rekla da joj je snagu za dalje, osim sretnog braka i vjere u Boga, uvijek pružala obitelj. “Imam predivnu djecu i nema toga što ne bi napravili za mene. Kad je suprug bio bolestan, angažirali su mu dvije njegovateljice te su se i sami izmjenjivali oko njege. Do smrti je ostao kod kuće i to su mu naša djeca od srca omogućila jer ni za živu glavu nije htio ni čuti za odlazak u dom za starije. Umro je okružen cijelom obitelji”, istaknula je.
Velika, sretna obitelj
I nju, kaže, djeca maze i paze. “Kći Monika i sin Zdravko su liječnici i imaju svoje obitelji. Kći i zet su mi podarili dvije unuke, Viktoriju koja ima 22 i Katarina koja je napunila 18 godina. Sin i snaha usrećili su me pak s dva unuka. Tin Luka ima 28, a Jan Karlo 26 godina. Svi me posjećuju, a otkako imaju vozačke, rado me i oni prevezu gdje god trebam ili želim. Sa mnom je pak ostao živjeti sin Tomica, on je sada moja desna ruka. Na sve se njih uvijek mogu osloniti”, kaže.
“Dobri su mi do te mjere da mi ljeti omogućuju po tri tjedna na moru iako već nekoliko godina trebam pratnju. Dogovorili su se da svaki bude sa mnom po tjedan dana. Zar takva djeca i unuci nisu najveći blagoslov?” pita me ponosna majka i baka Rita i potom otkriva da obitelj preko pedeset godina ljetuje u Supetru na otoku Braču, kod domaćina s kojima su se sprijateljili, pa i pokumili.
Rita Petanjek (foto: Gordana Arh)
Humanitarni rad u mirovini
Osvijestile smo potom u razgovoru da je u mirovini već pune 34 godine, pa se prisjeća: “Umiroviti se s 46 godina života označilo je svojevrsni šok. Nisam se ni u snu nadala takvom ishodu i kad sam odlazila u bolnicu da vide što mi je, kolegicama sam rekla da se vidimo uskoro. To se nije dogodilo. No, nisam mogla besposleno sjediti kod kuće pa sam se okrenula drugim stvarima, koliko mi je zdravlje dopuštalo. Najvažnija prilika koju mi je, osim aktivnog sudjelovanja u odrastanju unučadi, donijelo rano umirovljenje, jest humanitarni rad u udruzi Kap dobrote, gdje sam volontirala gotovo dva desetljeća.”
Ispričala je potom i kako je došla u udrugu. “Kao djevojčica praznike sam provodila kod tete u Njemačkoj, koja je bila časna sestra i radila za Caritas. S njom sam često prikupljala pomoć i potrebitima dijelila pakete i to mi je ostalo negdje u srcu. A onda mi se otvorila prilika da i sama krenem sličnim putem. Naime, ubrzo nakon umirovljenja zatekla sam se na Svetoj misi zahvale za rad ove udruge, koju je tada predvodio pokojni pater Antun Cvek. Pozvao je sve koji žele volontirati da im se priključe i ja sam to prihvatila”, kaže gospođa Rita koja se u radu u udruzi predala srcem i dušom.
“Nisam štedjela vremena ni energije za rad s potrebitima i uvijek sam se borila da prikupimo i doniramo im što više. Poznavala sam gotovo sve beskućnike u gradu, tražila ih zimi na minusima po haustorima ne bi li im na ovaj ili onaj način pomogla. Tri godine bila sam i predsjednica Kapi dobrote i volontirala bih ondje još uvijek, da mi zdravlje dopušta. To je udruga koja pomaže onima s dna društvene ljestvice i to je nešto što me potpuno ispunilo i gdje sam se potpuno ostvarila”, kaže.
Nema posustajanja
Vlastiti napori da se svakodnevno pokrene, kao i vjera te ljubav bližnjih, ovu umirovljenicu drže optimističnom. “Dajem sve od sebe kako bih što dulje ostala pokretna i samostalno obavljala osobne potrebe. Ako dođe dan kada to više neću moći, ne bojim se ni odlaska u dom za starije, o čemu sam već natuknula djeci. Žao mi je jedino što se nisam davno prijavila za neki državni dom, ali mislim da bi mi mirovina pokrila i veći dio troškova u privatnom. Sigurna sam da će sve biti kako treba, uz Božju pomoć i podršku i ljubav obitelji.”
