Pitanja koja si moramo postaviti kako na samrti ne bismo žalili

Život nam često prolazi u obavezama, planovima i brigama, dok zanemarujemo ono najvažnije: kako ga doista živimo. Tek kada se suočimo s vlastitom smrtnošću, shvatimo što nam je uistinu bilo vrijedno. Što to prije osvijestimo, to manje žalimo u posljednjim danima na Zemlji.

“Na kraju života, ljudi najčešće žale što nisu više cijenili svoje zdravlje, odnose s drugima i sreću”, napisala je bivša djelatnica u hospiciju, Bronnie Ware, u knjizi “Pet najvećih žaljenja umirućih”.

Prema njezinim riječima, umirući pacijenti su najčešće izražavali ovih pet žaljenja: Volio bih da sam imao hrabrosti živjeti kako sam htio, a ne onako kako su to drugi očekivali od mene; volio bih da nisam toliko radio; volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje; volio bih da sam ostao u kontaktu s prijateljima; volio bih da sam si dopustio biti sretniji.

Kako biste izbjegli ovakva žaljenja, postavljajte si pitanja poput: Kako želim provoditi svoje vrijeme? Što mi je u životu najvažnije? Ta pitanja stavite na popis prioriteta uz bok uravnoteženoj prehrani, redovitoj tjelovježbi te izbjegavanju pušenja i rizičnih aktivnosti. Zašto? Zato što nam, bez obzira na to imamo li 20, 50 ili 80 godina, svijest o vlastitoj smrtnosti omogućuje da svakim danom živimo bolje, s više smisla i svrhe.

Svijest o smrtnosti

Da nas svijest o smrtnosti može ponukati da svoj život mijenjamo nabolje, ističu mnogi koji borave uz ljude koji se bliže smrti. Jedna od njih je takozvana smrtna doula Alua Arthur koja ljudima profesionalno pomaže zaključiti ovozemaljske poslove, ali i da imaju punu, toplu podršku te se osjećaju ugodnije u posljednjim danima života. Osnovala je i tvrtku Going With Grace preko koje je do sada je obučila više od 2.500 smrtnih doula iz 17 zemalja.

Ovaj posao, govori za CNBC, naučio ju je zlatnom pravilu za sretniji i ispunjeniji život, a glasi: “Podsjećaj se da si smrtan i živi kao da umireš. Tada ćemo prednost davati životnim radostima koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo. Upravo to će nam pomoći da što je moguće više živimo u skladu sa svojim željama i potrebama i težimo onome što nas usrećuje, a odbacimo ono što nas koči”, rekla je ova smrtna doula.

“Za mene je to značilo da sam počela više uživati u ukusnoj hrani i manje se brinuti zbog težine, preselila sam u manji i povoljniji stan gdje živim bezbrižnije, lakše prihvaćam pomoć drugih te svaki dan pronalazim vrijeme za tjelovježbu. Uz to, mislim da danas jasnije izražavam svoje osjećaje, a češće i lakše se suočavam sa svojom ranjivošću”, dodaje.

Humana profesija

Do ove ju je profesije, priznaje, doveo splet okolnosti nakon što je uslijed burnouta i kliničke depresije napustila pravnu karijeru. “Uzela sam pauzu od posla i otputovala na Kubu, gdje sam u autobusu upoznala mladu ženu koja je putovala svijetom nakon što joj je dijagnosticiran rak maternice. Razgovor s njom pomogao mi je shvatiti da sam duboko nezadovoljna svojim životom”, ispričala je.

Nedugo nakon putovanja, i njezin je šogor dobio rak, a ona je bila uz njega i sestru tijekom posljednja dva mjeseca njegova života te im pružala svesrdnu podršku. Tada je shvatila koliko im je to bilo važno te je uslijed žalovanja počela proučavati smrt i skrb na kraju života.

Kad je već postala priznata profesionalna smrtna doula, javno je rekla: “Na samrtnoj postelji želim znati da sam u potpunosti proživjela ovaj život. Ne želim biti tek sićušna iskra postojanja, već želim iskoristiti svaki dar, vještinu i talent koji mi je dan i sve to staviti u službu drugih.” Učimo od nje!