Iako je sinovi i unuci posjećuju i vole, gospođa Jurja ne može se pomiriti s ponašanjem snaha; jedna s njom ne razgovara već tri i pol godine, a druga je strankinja i naoko je ljubazna prema njoj, ali kad mlada obitelj dođe u Hrvatsku, ne želi je u blizini.
“Tužna sam kad čujem i vidim kakvih sve kćeri ima, čak i onih koje ne posjete svoju staru majku u bolnici, a žive u istom gradu. Mislila sam da su kćeri drugačije od snaha, ali kad čitam priče poput ispovijesti gospođe Maše i gospođe Marije, čini se da pravila nema”, ustvrdila je i potom opisala svoju situaciju.
Ušteđevina za sinove i snahe
“Imam dva sina i uvijek sam im pomagala kada je bilo potrebno. Davala sam im i dušu i sebe. Kad sam ostala udovica, da bih im nešto ostavila iza sebe, srušila sam staru kamenu kuću u malom mjestašcu na prelijepom otoku. Od ušteđevine sam podigla novu. Svaki sin sada ima jedan kat koji iznajmljuju, a jedan kat ostao je samo za nas”, piše o svojim naporima za bolje sutra svojih sinova.
Potom ističe da ima dobra mirovinska primanja i nikada ništa ni od koga nije tražila za sebe: “Sve sam im prepustila, sav novac od iznajmljivanja ide njima. Još uvijek za cijelu kuću plaćam mjesečne režije da im žene ne prigovaraju.”
“No, zahvalnosti nema. Starija snaha, koja je naše gore list, već tri i pol godine ne razgovara sa mnom jer sam joj rekla da nije u redu da baš svaki put kad dođu na more ona dovodi svoju majku i sestru. To je bio dovoljan razlog da prekine svaku komunikaciju sa mnom, ali novac od iznajmljivanja joj je i dalje drag”, objašnjava situaciju.
Dvije mirovine kao spas
“S mlađim sinom, iako mu je supruga strankinja, sve je u redu, ali kad su tri puta godišnje u Hrvatskoj, vlastitoj kući na moru ne smijem ni prići. Osjećam se kao da sam otrovna”, napisala je i dodala da joj je utjeha što je posjećuju barem sinovi.
Najveće su joj svjetlo ipak unuci. “Unuke pazim i mazim kad god mi se ukaže prilika, a baka im daje puno, da me upamte! Bila sam jako tužna zbog takvih odnosa u užoj obitelji, ali srećom imam dvije dobre mirovine, hrvatsku i inozemnu pa ne trebam od nikoga ništa. Inače bi bilo gadno, odnosno – gladno! Zato razumijem ljude koji ovdje otvaraju dušu, jer nose teško breme i imaju se potrebu nekome izjadati, baš poput mene”, napisala je gospođa Jurja.
A vi, slažete li se snahama, ili i sami svjedočite sličnoj teškoj priči? Povjerite nam se putem donjeg web obrasca.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
