Nakon iznenadne smrti supruga, život naše umirovljene čitateljice iz Zagreba preplavljen je tugom jer su se nekada radosni obiteljski susreti s dvije kćeri pretvorili u izvor boli. Mlađa kći je, naime, prekinula svaki kontakt s njom i nije joj se javila čak ni kad je teško oboljela.
“Imam 82 godine, visoku stručnu spremu i u mirovini sam. Živim sama u trosobnom stanu u jednom zagrebačkom kvartu. Moj suprug bio je sveučilišni profesor u trajnom zvanju i većinu radnog vijeka proveo je u Hrvatskoj, a oko 17 godina staža ostvario je u inozemstvu. Ja sam radila u gimnaziji no otišla sam u prijevremenu kako bih se što prije pridružila suprugu koji je u mirovinu otišao prije mene”, opisuje nam svoje životne okolnosti ova umirovljenica.
Sve za kćeri
Potom otkriva da ima dvije kćeri koje su do prije osam godina bile izvor njezine radosti, a sada je jedna od njih izvor njezinih noćnih mora. “Starija kći je udana, ima dvoje već odrasle djece i još uvijek radi za jednu stranu kompaniju, dok mlađa ima privatnu ordinaciju i nije udana. Obje su fakultetskog obrazovanja. Kupili smo svakoj stan u Zagrebu da ne budu podstanari, kompletno smo ga opremili i financijski su bile osigurane, a sve eventualne izvanredne novčane izdatke pokrivali smo mi, kao roditelji”, otkriva nam u podužem pismu.
Potom otkriva: “Nažalost, moj suprug je prije osam godina naglo preminuo i tada su krenuli problemi. Mlađa kći počela se udaljavati od mene, ali i od sestre, te svih bližih rođaka, prijatelja i poznanika. Na sve naše reakcije i nastojanja da joj se na bilo koji način približimo, nije bilo rezultata.”
Teški umirovljenički dani
Sve to ovoj umirovljenici još teže pada uslijed teške bolesti. “Posebno mi je teško s obzirom na godine i bolest. Imam karcinom i liječim se. Sve pretrage, operaciju i naknadne terapije koje još uvijek traju, prolazim uz pomoć starije kćeri. Za razliku od nje, mlađa kći mi u proteklih osam mjeseci moje agonije nije uputila ni poziv, baš niti jednom me nije pitala kako sam”, izjadala nam se.
“Život nosi svašta, znam to, ali kada vas vaše dijete, o kojem ste vodili brigu i koje nikada niste zanemarili, potpuno zanemari, to je noćna mora. Mogla bih napisati roman. Hvala Moje vrijeme što ste mi omogućili podijeliti ovu moju životnu priču i izjadati se”, zaključila je pismo ova 82-godišnjakinja.
Vrijeme je da naša čitateljica misli na sebe
Iako se nalazi u iznimno teškoj situaciji, naša čitateljica bi mogla pokušati pronaći mir u činjenici da se ne može boriti za odnos koji druga strana ne želi. Neke stvari treba jednostavno otpustiti, za stalno ili tek privremeno. Bez gorčine ili prevelikog zamjeranja.
Umjesto da troši snagu na tugu zbog nečega što ne može promijeniti, mogla bi svoju pažnju usmjeriti na ljude koji su joj podrška; stariju kćer, prijatelje i poznanike. Drugim riječima, uzaludno je trošiti energiju na ono što nemamo dok pored nas prolazi ono lijepo i dobro što imamo u životu.
Kako se slažete s djecom? Jesu li vam ona izvor radosti, ili tuge?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
