Ja u mirovini radim, a unuk leži doma jer čeka ‘posao u struci’

Radne navike i radna etika, čini se, generacijska su stvar. Ono što je današnjim umirovljenicima bilo posve nezamislivo, mladima je prihvatljivo. I obrnuto. S tim nam se problemom javila baka koja ima veliku želju da joj unuk konačno stane na svoje noge i da prihvati odgovornost za vlastiti život.

“Imam 66 godina i zdrava sam, hvala Bogu. Puno čitam da umirovljenici sve više rade i da tako zauzimaju mjesto mladima. To nije istina. Ja radim pa vam to mogu iz prve ruke reći da mladi oko mene ne žele raditi. I zato svi nude posao penzionerima. Živim u malom mjestu i radim u maloj voćarni. Posao mi odgovara jer nije težak, a svaki dan se maknem iz kuće na četiri sata. To je jedina voćarna u našem mjestu i svi prolaze kroz nju. Napričam kao da sam bila na kavi s prijateljicama”, piše naša čitateljica.

Sa kćeri i zetom koji žive na katu njene kuće se slaže dobro i kaže da je, uglavnom, sretna. Kći i zet rade u gradu, putuju svaki dan četrdeset minuta do posla i natrag. Ipak, nije sve idilično. “Unuka pazim od malih nogu, ali sada je odrastao čovjek, završio je za automehaničara i ne radi. Po cijele dane je na mobitelu ili ispred televizora”, navodi.

Nije da posla nema, ali sve ponuđene poslove unuk je odbio. “Nije htio u Vodovod. Susjed mu je ponudio rad u građevini, ali on ne želi raditi za njega je kaže da se nije školovao za to. Ali što da radimo? U našem mjestu nema ni firme ni radione koja traži automehaničara. Zar bi sad netko trebao izmisliti radno mjesto za njega?”

“Našla sam oglas za posao u Zagrebu u automehaničarskoj radioni. Natjerala sam ga da se javi. Gazda mu je zakazao razgovor, ali na kraju nije otišao niti je javio čovjeku da neće doći. Poslije svega sam ja nazvala gazdu i ispričala sam mu se. Uvjeti su bili sasvim solidni: probni rok, topli obrok, stan od 30 kvadrata na korištenje i početna plaća od 1.100 eura, uz mogućnost povećanja ako se pokaže dobrim radnikom. Unuk kaže da mu je to premalo za Zagreb i da se ne isplati pa će čekati neki posao bliže kući”, objašnjava ova baka.

“Roditelji i ja mu dajemo novac za gorivo i izlaske s dečkima iz mjesta. Ni oni ne rade. Njemu nije neugodno što ja radim, a on leži. Kći i zet nisu previše zabrinuti, ali ja mislim da to ne može tako dalje. Čine mu medvjeđu uslugu”, zaključuje naša čitateljica koja moli druge naše čitatelje da joj pomognu svojim iskustvima.

Kako motivirati mlade na rad?

Možda ovaj unuk zaista misli da bi trebao imati veću mogućnost izbora među poslovima za koje se školovao, no odrasli bi mu trebali objasniti da se stvarnost neće savijati prema njegovim očekivanjima.

Umjesto pritiska, možda bi mu trebalo pomoći u istraživanju mogućnosti pronalaska opcije koje će zadovoljiti najveći dio njegovih potreba. Objasniti mu da je prvi posao samo prvi posao i da će nakon njega doći drugi, a koji će vjerojatno biti bolji. Ali što ako on misli da su sve njegove potrebe zadovoljene i da mu posao, zapravo, ni ne treba?

Naime, mladi često ne vide širu sliku; dok baka, djed i roditelji daju novac, unuk ne shvaća da samo rad donosi financijsku neovisnost, društvene kontakte i osjećaj postignuća. Ako ima siguran džeparac bez ikakvih obaveza, vjerojatno ni ne vidi potrebu za vlastitom zaradom.

Utjecaj prijatelja također igra važnu ulogu. Ako u njegovom krugu nitko ne radi, teško će se sam odvažiti na taj korak. Kako biste vi postupili u ovoj situaciji?