Draga Ksenija: Kći i zet me nisu nikad pozvali u svoju kuću

Draga Ksenija, imam 65 godina i živim u malom mjestu u Istri. U kontaktu sam s kćeri i troje unučadi, ali nisam nikad bila u njihovom domu. Naime, prije deset godina zet me je teško uvrijedio i nikada se nije ispričao. Moja kći kaže da je on dobar suprug i otac.

Nikada me nije ni pozvala k sebi, pretpostavljam upravo zbog njega. Sada bismo se mogli sresti na jednom događaju, prvi put nakon deset godina. Ne znam kako se postaviti i kako se ponašati u toj situaciji. Molim vaš savjet. Uvrijeđena punica

Ksenijin odgovor: Kamo vodi taj put?

Draga Uvrijeđena punice, ne znam kako vas je zet uvrijedio pa ni ne mogu imati konkretno mišljenje o tomu, ali jedno znam: deset godina je predugo za bilo kakvo durenje i zamjeranje u obitelji. To je trebalo davno iscijeliti pod uvjetom da zet i vi imate kapacitete za sagledavanje vlastitih pogrešaka i za oprost. Opraštati mogu veliki ljudi.

Ali, ako smijem biti iskrena, više me čudi vaša kći nego zet. Kako je moguće da u svih ovih deset godina nije osjetila potrebu da vi, njena majka, zakoračite u njen dom? Kako to da sa suprugom nije razriješila nesporazum koji razara obitelj? U cijeloj vašoj priči koncentrirala bih se upravo na vaš odnos s kćeri, a ne sa zetom. Razmišljajte u tom smjeru, razgovarajte iskreno s njom, umjesto da još deset godina čekate nešto što nikada neće doći samo od sebe.

A kako ćete se ponašati kada se svi sretnete? Nadam se pristojno i dobronamjerno, bez čačkanja starih rana. U interesu svih je da se pomirite, a najviše u interesu vaše unučadi. Ako se atmosfera smiri, možda ćete i vi i zet jednom moći mirno i bez optuživanja reći tko je koga i na koji način povrijedio. No nastavite li putem kojim idete već deset godina, završit ćete nigdje, a to bi bila baš šteta, zar ne? Ksenija