Dok oni s velikim penzijama kukaju, mi smo si pametno ispunile dane

U životu umirovljenice Jadranke nema mjesta za gunđala. Davno je zaključila da je takvi samo mogu potezati prema dolje. “Istina je da nas male mirovine mogu ograničiti u nekim željama i htijenjima, ali u našem društvu ima mnogo onih koji imaju visoka primanja, a neprekidno se žale i kukaju. Na to samo mogu reći da je sve u stanju duha”, piše nam.

“Nezadovoljnici koji stalno njurgaju za mene su pogrešno društvo. Ne treba mi velik novac da si dane ispunim onako kako me veseli. Koliko mi na računu treba da u miru prošetam, pogledam film u kinu i pročitam dobru knjigu? Minimalno. Pratim i događanja u gradu koja su često besplatna, redovito se družim s obitelji, susjedima i prijateljima, volim spremiti fini ručak. Često čitam što me zanima na internetu, a svaki dan preko aplikacije na mobitelu obavezno učim njemački s podlogom na engleskom”, nabraja ova ambiciozna umirovljenica.

”Uvijek nekako uštedim čak i za pokoje putovanje i mogu samo reći da sam zadovoljna kako sam si posložila život. Za duševni mir u širokom luku izbjegavam društvo onih koji imaju dobru mirovinu, a naporni su jer imaju loš karakter. Bez takvih mogu”, napisala je na kraju pisma. Kako se uz pametne navike i u mirovini može živjeti “bolje nego ministar”, možete pročitati i ovdje.

Nena: Zadovoljna sam životom

Još jedno inspirativno i nadasve pozitivno pismo poslala nam je čitateljica Nena koja je imala dovoljno hrabrosti u mirovini promijeniti život i sa suprugom iz grada preseliti na selo. Već njezino predstavljanje u prvoj rečenici mnogo govori o stanju njezina duha, kad kaže: “Imam 81 godinu i ne osjećam se nimalo staro.”

Potom opisuje kako su pozitivno doživjeli prodaju stana na šestom katu grade i preseljenje u kućicu u cvijeću. “Bio je to velik potez jer smo kupili samo plac. Potom smo kupili montažnu kućicu od 90 kvadrata. Imamo dvorište, raznog voća, njegujemo cvijeće, uzgajamo vinovu lozu, a posadimo si i malo povrća.”

“Kćeri nam žive u blizini i kad god dođu na kavu, zapute se i u vrt jer i njih veseli čeprkati po zemlji. Ako nam se nagomila vanjskog posla ili nešto ne možemo sami, rado nam dođu pomoći, u svemu su brižne”, povjerava nam ova umirovljenica.

Načeto zdravlje

Kako ističe, svakodnevno kuha, a djeca, zet i unuci vole navratiti i zaviriti u lonac pa ostanu na druženju. “Napokon sada i ja češće pravim običan, ali hranjiv seoski ručak od svojih namirnica. Kad je lijepo vrijeme jako nas veseli i roštiljanje u našem dvorištu”, napisala je.

Kaže da ima zdravstvenih problema, ali ne žali se. “Misli s bolesti skrećem na druge zanimacije. Trudim se održavati čistoću i red u kući, volim ručni rad, osobito pletenje. Prošle godine sam dobila diplomu za treće mjesto na natjecanju upravo u pletenju. K tome šivam, vezem, a pomalo i slikam na platnu i svili. Nikada, baš nikada mi nije dosadno, niti se imam vremena baviti negativnostima.”

“Ne bih voljela u dom za starije”

Uvijek je, piše, nastojala hrabro gledati naprijed, bez jadikovanja i opterećivanja s nebitnim stvarima. “Obožavala sam svoj posao za koji mislim da je najljepši, ali i najodgovorniji na svijetu. Bila sam, naime, odgojiteljica u vrtiću. Suprug je pak inženjer kemije te je bio čelni čovjek u firmi u kojoj je radio. Sad se i on uz mene bavi vrtom i to mu godi, sretna sam kad vidim kako je ponosan na svoje proizvode”, doznajemo od gospođe Nene.

Želi što duže ostati zdrava, jer, kaže, ne bi voljela ići u dom za starije. “Djeca nas sigurno neće na silu dati u dom, ali vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Za sada je sve kako treba biti i zadovoljna sam. Evo, to je ukratko naša priča, svim čitateljima portala MojeVrijeme.hr želim dug i raznovrstan život”, piše ova pozitivna umirovljenica koja nas je podsjetila koliko je i u trećoj životnoj dobi važno zadržati vedar duh, pronaći radost u malim stvarima i okružiti se ljudima koje volimo.

A vi, živite li “bolje nego ministar” ili ste nezadovoljni?