Dala je otkaz i odrekla se novca: ‘Nikad nisam bila sretnija’

Biste li mogli dati otkaz na poslu, zatvoriti bankovni račun, novac koji imate dati kćeri i nastaviti živjeti posve drugačijim stilom od onoga u kojem ste proživjeli prvih 46 godina života? Upravo je to učinila Australka Jo Nemeth prije deset godina

“Imala sam 46 godina, dobar posao i partnera kojeg sam voljela, ali bila sam duboko nesretna. Osjećala sam sve veću tjeskobu zbog ekonomije u kojoj živimo i štete koju sam nanosila drugima i planetu. Osjećala se se tako, iako sam pokušavala kupovati etički, dok sam istovremeno živjela u ovom privilegiranom svijetu”, kazala je za The Guardian.

Njezin trenutak prosvjetljenja došao je kada su joj roditelji, umirovljeni farmeri naviknuti na štedljiv život, darovali knjigu o ljudima koji žive alternativne životne stilove. “Kada sam pročitala o čovjeku koji je izabrao živjeti bez novca, pomislila sam da i ja to moram učiniti”, kaže.

Ubrzo joj je pod ruke došla i knjiga The Moneyless Man: A Year of Freeconomic Living Marka Boylea koji je tri godine živio bez novca u Velikoj Britaniji. Po uzoru na njega, prva stvar koju je učinila bilo je sastavljanje popisa potreba. “Ispalo je da je popis kratak jer sam već imala stvari poput lonaca, tava i četkice za zube. Shvatila sam da mi ne treba puno za ugodan život. Potom sam samo počela križati stavke, smišljajući kako zadovoljiti potrebe bez negativnih posljedica.”

Desetljeće bez novca, kako joj to polazi za rukom?

Nemeth sada ima 56 godina i živi sama, ne posjeduje vlastiti dom ni bilo kakvu imovinu. Ne prima socijalne naknade, nema ušteđevinu, velikodušnog donatora ni skrivenu zalihu novca za hitne situacije.

U početku se najviše brinula oko hrane, ali ispalo je da je to potreba koju je najlakše zadovoljiti. “Zapravo, nisam često kopala po kontejnerima, jer nisam ni trebala”, kaže. Sama je uzgajala hranu, a prijatelji su joj davali ostatke. “Ljudi često imaju namirnica po kuhinjskim ormarićima koje nikada ne koriste”, objasnila je. I zato bi za Božić ili rođendan od prijatelja i roditelja tražila da joj daruju, recimo, pet kilograma riže ili pakiranje mlijeka u prahu.

Ubrzo je počela dublje istraživati koncept “darovne ekonomije”. Riječ je o konceptu davanja bez očekivanja nečega zauzvrat i primanja bez osjećaja obveze. “Taj drugi dio mi je trebalo neko vrijeme da usvojim”, prisjeća se. “To je vrlo različito od razmjene ili trgovine gdje postoji financijsko razmišljanje uzajamnosti. U početku su mi ljudi nudili da im obavim neki posao za novac. Ja bih im odgovarala da ću im obaviti posao, ali da mi ne trebaju ništa dati zauzvrat.”

Prepoznala je najvrjedniju valutu

To joj se isplatilo na neočekivane načine. Svjesna je da pripada najbrže rastućoj skupini u riziku od beskućništva u Australiji, ali, paradoksalno, nikad nije brinula gdje će živjeti. “Zapravo se osjećam puno sigurnije nego kad sam zarađivala novac. Naime, kroz čitavu ljudsku povijest prava sigurnost dolazi iz života u zajednici, a ja sada imam vremena graditi tu ‘društvenu valutu’. Imam vremena za pomagati ljudima, brinuti se za bolesne prijatelje ili njihovu djecu, uređivati im vrtove. To je jedna od najvećih prednosti života bez novca.”

Prve tri godine živjela je na prijateljevoj farmi na kojoj je od odbačenog građevinskog materijala izgradila kolibicu. Nakon toga je neko vrijeme čuvala kuće, a zatim je godinu dana provela “izvan mreže” u malom plavom vagonu u dvorištu drugog prijatelja. Potom se 2018. godine trajno preselila u kuću prijateljice novinarke koja bila shrvana suprugovom smrću. To je sada višegeneracijsko domaćinstvo u kojem žive vlasnica kuće, njezin novi partner i jedan od sinova, Sa Jo su se uselili njena kći Amy, Amyin suprug i njihovo troje male djece.

Umjesto da plaća stanarinu, Jo kuha, čisti, održava povrtnjak i izrađuje stvari poput sapuna, deterdženta za pranje rublja i fermentirane hrane, čime cijelo kućanstvo štedi i smanjuje ekološki otisak. Misli da ne može biti sretnija nego što je. “Volim biti kod kuće i volim izazov zadovoljavanja potreba bez novca. To mi je poput igre”, ushićeno govori.

Manje je više sreće i zadovoljstva

“Ako bismo izračunali novčanu vrijednost svega što mama radi u kući, vjerojatno doprinosi više nego mi koji plaćamo stanarinu”, kaže Amy. “Ali sada, kad živim s njom, vidim da se ne radi samo o tomu da bojkotira novac. Sada primjećujem utjecaj onoga što radimo i kupujemo.”

I vlasnica kuće se slaže da je Jo pozitivno utjecala na kućanstvo. “Živimo puno jednostavnije od većine ljudi, ali istovremeno se osjećamo bogatima. Primjerice, sada rjeđe imamo čokoladu, ali kad je dobijemo, to je pravo veselje.”

Jo Nemeth ne odbacuje novac u potpunosti. Kada je shvatila da joj treba zubarski zahvat, našla je način da ga plati u skladu sa svojim vrijednostima. “Namjeravala sam podučavati ljude kako praviti tofu ili ocat od jabuka, dijeliti svoje vještine, ali prijatelj mi je predložio da pokrenem GoFundMe kampanju i nudim lekcije kao nagradu pa sam to i učinila.”

Isto tako, nije ni protiv tehnologije. Ima mobitel (dar od prijatelja), ali nema pretplatu ni SIM karticu; pozive i poruke šalje putem kućne Wi-Fi mreže. Koristi i Facebook, uglavnom za pregledavanje grupa u kojima se okupljaju njeni isotmišljenici. Također, na Facebooku promovira i komunalni vrt u Lismoreu u kojem radi kao volonterka. Nema automobil. Umjesto vožnje, putuje biciklom, pješice i autostopom.

Ipak, želi se još više pojednostavniti život pa trenutno popravlja kućicu u dvorištu gdje planira spavati i provoditi večeri čitajući uz svijeće. “Nema struje ni tekuće vode. Ali želim se više povezati s prirodom”, zaključuje. Jo Nemeth možete pratiti na Instagramu i Facebooku.