“Nakon što sam pročitala vaš članak “Je li starost bez djece prednost ili teret?” želim podijeliti svoje mišljenje i iskustvo o toj temi. Bez uvijanja: nemam djecu i smatram da je to sreća, a sad ću vam objasniti zašto tako mislim”, napisala nam je to naša čitateljica Andreja iz Zagreba.
Kaže, od pet prijateljica s kojima je u kontaktu još iz srednje škole, dvije su ispratile djecu u Njemačku. “Treća ne razgovara sa sinom. Četvrta održava površan kontakt, ali se ne viđa s njim zbog zategnutih odnosa sa snahom. Peta ima kćer koja se desetljeće bori sa svojim unutarnjim demonima. Te žene svaki dan razmišljaju o tomu i žive s tim teretom. Zavidim li im? Ne.”
Dok su njene prijateljice odgajale djecu, Andreja je radila u predstavništvu jedne strane tvrtke, putovala svijetom i uživala u ljubavi. “Udala sam se, vidjela da brak nije za mene, razvela sam se. One nisu imale taj luksuz. Nisam bila nesretna uz jednog muškarca, već sam svjesno odabrala uživati u ljubavi i životu”, navodi bez zadrške.
Dapače, tvrdi i da mnoge žene premalo traže u ljubavi. “Ostaju gladne jer se zadovoljavaju mrvicama pa se tješe da je to ljubav. Za to vrijeme, njima iza leđa, njihovi muževi uzimaju sve što im treba i sve što žele. Takve su i moje prijateljice.”
“Ja sam uvijek znala što želim; i u životu i u spavaćoj sobi. Danas, kada pogledam unatrag, vidim da su moje prijateljice povrijeđene i nesretne, dok ja i dalje putujem, uživam u društvu i ljubavi. Živim život ispunjen radošću. Svaki dan je nova prilika za sreću. Imam 67 godina, a živim kao da imam 30. Tako se i osjećam, a kažu mi da tako i izgledam. Znam da je to pretjerivanje. Ne brinite, nisam si umislila da sam djevojka”, šaljivo dodaje.
Situirana sam i ne trebam pomoć
Zahvaljujući činjenici da nema djecu, Andreja kaže da je stekla imovinu i ušteđevinu koja joj omogućuje da si priušti sve što joj treba, ako ikada dođe do situacije u kojoj će trebati tuđu pomoć. Iako se nada da do toga neće doći.
“I sad vas ja pitam: zar nisam u boljoj poziciji od svojih prijateljica koje su me nekada sažaljevale jer nemam djecu? Govorile su mi da se ne moram udati, ali da moram zatrudnjeti. Što su bile nesretnije, to su me više uvjeravale da želim život kakav one imaju, ali da mi se karte nisu posložile. Sjećam se kad me je kolegica na 20. godišnjici mature pitala zašto nemam djecu i rekla da ona ne bi mogla tako živjeti ‘bez kučeta i mačeta.’ Ali danas, dok te žene nose teret svojih odluka, ja sam ispunjena i mirna.” Mir joj je, piše, uvijek bio jako važan.
Srećom, ima i sretnih roditeljskih priča
“Ne tvrdim da su sve priče takve. Ima divne djece. I sama sam bila dobro dijete koje je brinulo o roditeljima. To su bila druga vremena. Iako, oni nikada nisu očekivali da im posvetim život niti su me vezali uz sebe. Ja sam htjela biti tu za njih, bez prisile, bez osjećaja teške obveze”, kaže naša čitateljica uz opasku: “Učinila sam to iz čiste ljubavi.”
To što nije imala potrebu baviti se djecom svojih prijateljica ili rođaka, Andreja opravdava činjenicom da nije majčinski tip. “Nisam ih htjela ni pričuvati. Rekla sam im da nemam ništa protiv djece, ali da to nije moj film. One su to shvatile. Za razliku od njih, sada nemam ni unuke i ne nedostaju mi. Nije me iscrpljivalo trčanje za djecom niti sam osjećala da me itko iskorištava.”
“Uvjerena sam da ljudi kojima je za sreću nužno dijete, pronađu način da postanu roditelji. Oni kojima to nije potrebno jednako su sretni, a možda čak i sretniji. Svaki dan započinjem mirno, uz kavu i omiljene portale, uređujem se, uredim svoj stan. Večer možda provedem s knjigom, a možda s prijateljem odem na večeru u Varaždin. Navečer legnem sretna i zadovoljna, a ako poželim društvo, sigurno neću biti sama. Što mi fali u životu? Baš ništa”, zaključuje Andreja. Što mislite o njenim riječima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
