Mozaik
‘U našem domu za stare i nemoćne svi su siti, čisti i veseli’
Amalija Lovrić (52) prije devet je godina dala otkaz na Radio Vukovaru, preselila se na obiteljsko imanje u Tompojevcima i ondje otvorila privatni dom za starije i nemoćne ‘Magdalena’. U ovaj odgovoran i human posao uskočila je sama, no danas joj pomaže šestero zaposlenih i suprug koji je u mirovini. Zajedno se brinu o 20 štićenika, nastojeći im uljepšati dane i olakšati izazove koje donosi starost.

Amaliju Lovrić njezini Vukovarci poznaju kao novinarku, voditeljicu i urednicu koja je napustila uspješnu karijeru da bi otvorila dom za starije. Upustila se u to nakon što je uvidjela da će, ako ne donesu konkretne odluke, kuća koju je sa suprugom gradila na selu početi propadati.
“U kuću smo uložili neizmjerno puno truda, vremena i novaca, a kako smo živjeli i radili u Vukovaru, shvatili smo da je došlo vrijeme kad ćemo kuću početi ili uživati, ili je prodati. Prodaja nije bila opcija zbog niskih cijena nekretnina u našem kraju, i tada se rodila ideja o otvaranju doma za starije. Suprug, kći i sin su me svesrdno podržali”, ispričala nam je naša energična sugovornica.
Po zanimanju upravna pravnica, najprije je položila tečaj za njegovateljicu, a nakon toga je, kaže, radnu dozvolu dobila bez velikih problema jer kuća ima dovoljnu kvadraturu odnosno broj soba i kupaonica, odvojenu kotlovnicu, praonicu i sve što je prema propisima trebalo zadovoljiti za takvu ustanovu.
Težak početak
Počela je sama, a uskakala je jedino obitelj. Bilo je iznimno teških dana, ali sve je ‘pregrmila’, putem puno naučila, ojačala i razvila posao. Danas čista obraza kaže da je ponosna na svoj rad i rad svih zaposlenih, a to su, uz nju, još četiri njegovateljice te kuharica i pomoćna kuharica. “Za sve što treba, uskače i suprug Zdenko koji je odnedavno u mirovini”, pohvalila ga je.
I dok zaposleni imaju radno vrijeme te su plaćeni za svaki prekovremeni sat, ona je tamo, kako otkriva, po cijele dane. Ako zatreba uskoči u svako doba dana i noći, vikendima, blagdanima, praznicima. To se zove odgovornost i ljubav prema čovjeku.
“Cijeli se kolektiv neizmjerno trudi da naši korisnici uvijek budu njegovani, siti, zadovoljni, zaokupljeni raznim aktivnostima i da vlada pozitivna atmosfera. Mnogi kod nas dođu tužni i žale se da su ih najmiliji odbacili, ali kad vide da im je tu među vršnjacima lijepo te da imaju svu moguću skrb i pažnju, promijene negativan stav”, ispričala nam je direktorica doma.
Kako nadalje otkriva, većina starijih se na odlazak u dom odlučuje tek kad uvide da više nikako ne mogu sami brinuti o sebi i kućanstvu, no povremeno imaju i štićenike koji dođu na oporavak od bolesti pa se vrate kući. “Poneki bi možda došli i prije nego što onemoćaju, ali starački dom košta, što je veliki razlog za odgađanje odluke”, kaže.
Problem malih mirovina
Osim iz slavonskog kraja, štićenici ovog doma za starije dolaze iz Splita, Varaždina, Pule, Fažane, pa čak i Srbije. “Potrebe za smještajem u staračkim domovima su i daleko veće, a ograničeni kapaciteti diljem zemlje tu nisu jedini problem. Problem su male mirovine koje često ne mogu pokriti ni cijenu državnog, a kamoli privatnog doma. Mi naplaćujemo 800 eura mjesečno što je većini puno, iako znamo da privatni domovi po Hrvatskoj koštaju i puno više. Svim silama ćemo se truditi da zbog najavljenog poskupljenja plaća ne korigiramo cijene, što se sigurno neće odraziti na kvalitetu usluge i hrane, ali nećemo moći dalje zapošljavati”, ukazala je na problematiku poslovanja.

Potom je otkrila da zbog malih mirovina većinu ugovora sklapaju i s korisnikom i zakonskim skrbnikom, a to su najčešće djeca koja im doplaćuju razliku. “Gotovo nitko nema toliko visoku mirovinu, a u našoj su regiji i plaće male pa nije ni odrasloj djeci uvijek lako doplaćivati”, naglasila je naša sugovornica.
Nedostatak radne snage
Svojedobno je, otkriva nam, gospođa Amalija razmišljala o otvaranju još jednog doma, ali osim rastućih troškova poslovanja i malih mirovina, postoji i problem nedostatka radne snage. “Ljudi ne žele raditi kao njegovatelji jer je posao težak i odgovoran, a plaće male. K tome, mladi nam i dalje iseljavaju iz Slavonije, a strance mi ne smijemo zapošljavati zbog otežanog sporazumijevanja s korisnicima”, objašnjava.
Svi kao jedna obitelj
Sve poteškoće s kojima se svakodnevno nosi padnu u drugi plan kad vidi zadovoljstvo na licima svojih štićenika. “Svi naši zaposlenici i ja s našim korisnicima imamo vrlo prisan odnos. Svi oni znaju imena naše djece, prepoznaju nas izdaleka po glasovima i imaju naše brojeve mobitela. Dajemo sve od sebe kako bi im stvorili okruženje koje je pozitivno i svakome pružamo punu njegu, liječničku skrb, najbolju hranu, i ali i puno radosti.”
“Na imanju oko doma imamo povrtnjak, voćke i plastenike te sami proizvodimo dosta hrane, a naši se štićenici rado pridružuju u čišćenju graška, sjeckanju rajčica i paprika i svemu što ih veseli, bez pritiska da moraju. Ispred kuće imaju sjenicu, suncobrane; tu mogu sjediti, razgovarati, piti kavu, uživati na zraku. Povremeno ih odvezemo i na pokoji izlet, čak i one koji su u kolicima. Bili smo primjerice na okolnom etno-sajmu, u posjetu arheološkom muzeju u Vučedolu, ili odemo na sladoled u naš lijepi Vukovar”, kaže.
Posjete se najavljuju
Čitala je, ističe u razgovoru, kako se obitelji žale na to što se u većini staračkih domova moraju najaviti ako žele doći u posjetu. “I kod nas se posjete najavljuju, ali to činimo isključivo iz praktičnih razloga, kako bismo spriječili situaciju da nam u istom trenutku dom preplavi više posjetitelja nego što imamo korisnika, što bi moglo stvoriti preveliku gužvu”, kazala je.

“Također, to nam omogućuje da izbjegnemo situacije u kojima posjetitelji dolaze u vrijeme dok su korisnici na nekoj liječničkoj kontroli, na kupanju ili imaju fizikalnu terapiju. Tada bi predugo čekali pred ulaznim vratima i uzalud zvonili, jer ih nitko ne čuje ako smo svi zaposleni oko njege. Međutim, važno je naglasiti i da nikada nismo odbili niti jednu nenajavljenu posjetu, već smo se uvijek potrudili omogućiti posjetiteljima da vide svoje najmilije”, rekla je.
Potom ističe i kako je čula da u nekim domovima štićenicima ponekad daju sedative odnosno lijekove za kontrolu ponašanja čak i bez konzultacije s liječnicima, ali kod njih je to strogo zabranjeno. “Uvijek se pridržavamo propisa i korisnicima dajemo samo i isključivo one lijekove koje propiše liječnik. Ni vitamine nećemo dati na svoju ruku, a kamoli nešto drugo”, tvrdi odgovorno.
Strpljiva i empatična
Nikada, kaže, nije požalila što je odabrala ovaj posao, unatoč tome što je iznimno zahtjevan i često iscrpljujuć. “Nije riječ samo o organizacijskom i fizičkom radu, već i o suosjećanju. S njima prolazimo kroz sve, u dobrim i lošim trenucima, često po ambulantama. Teško je gledati kada nekoga nešto boli. Neopisivo je bolan trenutak obavijestiti obitelj kada netko premine”, objašnjava direktorica Lovrić.
I iako veliku većinu njihovi najmiliji redovito posjećuju, teška srca svjedoče i situacijama kad osoba naglo psihofizički propada jer predugo nitko ne pita za njih, čak ih niti ne nazovu. “Zapostavljanje i trzavice u obitelji su nešto što im najteže pada i na što nam se zapravo najčešće žale”, ističe.
Za kraj je ova hrvatska braniteljica i kći preminulog hrvatskog branitelja s ponosom u glasu rekla: “Osmijeh mojih štićenika, njihova zahvalnost i mir njihovih obitelji koje znaju da je njihovim najmilijima kod nas dobro, kao i dobar odnos sa svim zaposlenicama, to mi puni dušu i daje mi vjetar u leđa za dalje, jače i bolje.”
