Nikad nisam ozbiljno razmišljala o mirovini. A onda, odjednom te 2018. godine napunila sam uvjete za primanje starosne mirovine.
Dvanaest godina ranije preselila sam se u meksički Mazatlán. Za razliku od nekih drugih koji su u ozbiljnim godinama odselili, još sam još morala zarađivati za život. Zato sam deset godina vodila svoj magazin na engleskom jeziku. Prodala sam taj posao kad sam počela primati mirovinu sa 62 godine.
Jesam li trebala pričekati dulje? Možda. Ali bila sam spremna izaći iz poslovnog ritma. Trebala sam otkriti tko sam bez pritisaka. Iskreno, željela sam i avanturu. Danas, sa 68 godina, i dalje sam u mirovini. Povremeno pišem, ali bez stresa svakodnevne radne obveze.
Imati vrijeme uistinu samo za sebe je luksuz. Zahvalna sam za svaki trenutak. Ali biti u mirovini donosi i nove neočekivane izazove. U nastavku pročitajte što nisam očekivala.
Nedostatak rasporeda može biti osnažujući
Isprva mi je bilo teško pustiti osjećaj da moram biti “mjerljivo produktivna” svaki dan. Moj novinarski posao bio je veliki dio mog identiteta i uvijek sam davala 110 posto sebe. Kao samozaposlena osoba, bila sam odgovorna za sve; od prodaje oglasa i dizajna do uređivanja, pisanja i distribucije. Kad vam je ured kod kuće, teško je prestati raditi u pet popodne ili vikende doživjeti kao slobodne dane.
No, polako ali sigurno, razvila se moja nova svakodnevica, ona koja nije bila stresna i užurbana. Još uvijek pravim dnevne planove, to sam jednostavno ja, ali stvari se često mogu pomaknuti s dana na dan ili s tjedna na tjedan i to mi sasvim odgovara.
Mogu danas, a mogu i sutra
Hoću li presaditi palmu u dnevnoj sobi ovog petka ili sljedeće srijede? Hoću li obaviti kupovinu namirnica danas ili sutra? To zaista nije važno. Poslovnih obaveza imam tako malo da ih s lakoćom ispunjavam. Možda provedem cijeli dan isprobavajući novi recept ili se izgubim u knjizi i čitam satima. Posebno lijepo jutro može značiti da ću dan provesti na plaži umjesto onoga što sam planirala.
Počela sam istraživati mogućnosti volontiranja, što je za mene novost. Mogu biti spontana. Obrok ili telefonski razgovor s prijateljem može se pretvoriti u višesatno druženje. Produktivnost mi je i dalje važna, samo što više nije jedini kriterij kojim mjerim koliko je moj život ispunjen. Koliko god to čudno zvučalo, morala sam ponovno naučiti koliko su zadovoljstvo, radost i osobno ispunjenje važni.
Nedostatak strukture može vas poljuljati
Zbog više slobodnog vremena mnogi od nas počnu dublje razmišljati o svakodnevnim stvarima. Lako je osjetiti izgubljenost i pitati se je li ono što ste dosad postigli sve što ćete ikad napraviti u životu. Ponekad osjećam očaj ili odlučnost da napravim barem neke od stvari koje sam oduvijek željela. Često preispitujem svoj popis želja.
Dio toga ima veze s nedostatkom strukture. Ne možete provesti svaki trenutak mirovine putujući ili živeći kao da ste na odmoru. Većina nas si to ne može ni priuštiti. Dakle, što raditi sa sobom svaki dan? Za mene to počinje njegovanjem određene samodiscipline i pozitivnog načina razmišljanja, bez obzira na sve. To je od ključne važnosti za suzbijanje osjećaja izgubljenosti bez plana za budućnost.
Sljedeći korak je učenje da manje zauzet način života ne mora biti dosadan. Na primjer, konačno imam više vremena za brigu o sebi: svakodnevna siesta, redovita joga i istezanje, češći kontakt s obitelji i prijateljima. Umjesto užurbane jurnjave na posao, moja jutra su mirna s vremenom za vođenje dnevnika, meditaciju, pripremu pažljivo skuhane kave i polagano započinjanje dana.
Potrebno je novo razmišljanje za uspješan život
Gledam ljude oko sebe kako se bore s problemima kroz koje sam i sama prošla. Loši odnosi ili brak(ovi), financijske brige, naporni šefovi ili cimeri ili svekrva i svekar, izazovi odgoja djece? Sve sam to preživjela.
Kao rezultat, moje je srce postalo mekše i suosjećajnije prema drugima, a ljubaznost mi je postala prirodni odgovor. Učim biti strpljiva i nenametljiva prema sebi. Umjesto da žalim što nemam više materijalnih stvari ili financijske slobode, pokušavam biti zahvalna na mnogim blagoslovima koje imam u životu.
To je važno, bez obzira na to u kojoj dobi idete u mirovinu. To što ne morate ići na posao je tek početak. Možete se usuditi biti otvoreni za brojne mogućnosti na načine koje nikad prije niste zamišljali; uključujući, u mom slučaju, život u drugoj zemlji.
Stresovi i brige oko raznih stvari i dalje me prate, ali pokušavam vidjeti čašu kao napola punu. To je izbor i nije uvijek lako. Ali to je jedini način da budem osoba kakva želim biti.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
