‘Teško je gledati starije kako u domu sjede uz prozor i ne dočekaju djecu’

U povjerljivom pismu gospođa Jasna nam svjedoči: “Radim u staračkom domu u inozemstvu već 23 godine. Ne mogu vjerovati što sve čitam o stanju u hrvatskim domovima za starije i nemoćne, iako ni ovdje nije sve savršeno. No, mogu govoriti za sebe, i reći da su mi moji korisnici poput obitelji.”

“Moj me posao naučio koliko su stariji ljudi ranjivi i koliko im malo treba da za sreću. Tijekom svih ovih godina vidjela sam mnogo toga, od tuge, nemoći, usamljenosti, do onih trenutaka topline i ljubavi koji im znače cijeli svijet. Stariji ljudi zaista ne traže mnogo. Poput male djece, žele mrvicu pažnje i ljubavi, tek da ih netko primijeti, da ih sasluša i pokaže im da nisu zaboravljeni”, napisala je.

Mladi nemaju vremena

“Nekoć su oni bili stupovi svojih obitelji, brinuli su o svojoj djeci i činili sve kako bi im pružili bolji život. Danas, nažalost, njihova djeca često nemaju vremena za njih – previše su zauzeti poslom, obavezama i vlastitim životima. Koliko god to bilo tužno, istina je da je stvarnost često surova. Slušam opravdanja poput: ‘Nemamo vremena’, ‘Previše smo zaposleni’, ‘Doći ćemo kad stignemo’. A starost ne pita ni za posao ni za vrijeme, dođe brzo i nemilosrdno”, svjedoči djelatnica staračkog doma Jasna.

“Djeco, ne zaboravite, i vi ćete jednoga dana ostarjeti i možda ćete se tada prisjetiti svojih roditelja koji su danas sami i napušteni. Njima treba jako malo vašeg vremena, ne dopustite si da već sutra, kad ih ne bude, gorko požalite”, upozorava.

Zadovoljna na poslu

“Uz sve to, želim spomenuti i nas zaposlenike. Nažalost, ima onih koji su zaboravili zašto rade ovaj posao. Zaboravili su koliko je važno biti čovjek, pružiti ruku, osmijeh, razgovor, toplu riječ onima koji nas trebaju. Ti ljudi, koji su sada starci, nisu samo stanovnici doma već ljudi koji su imale svoje živote, svoje obitelji, svoje priče. Da nema njih, ne bi bilo ni domova u kojima radimo, niti posla za nas. To je istina koju ne bismo smjeli zaboraviti.”

“U domu u kojem trenutačno radim, stariji ljudi imaju sva svoja prava, a njihove obitelji su većinom uključene i prisutne. Tu se stvara okruženje u kojem se poštuje njihovo dostojanstvo i svaki čovjek, bez obzira na godine i stanje, osjeća da vrijedi i da nije sam. Takav pristup vraća mi vjeru u humanost i pokazuje kako bi skrb o starijima trebala izgledati. Zadovoljna sam poslom i institucijom u kojoj radim, voljela bih da je tako u svakom staračkom domu”, zaključila je svoje pismo gospođa Jasna.

Pišite nam i vi o svojim iskustvima.