Prati nas

Povjerljivo

Pomoći niotkuda

‘S manje od 300 eura bližim se gladnom Božiću, sinovi ne pomažu’

Pisma poput ovog koje nam je poslala umirovljenica Ksenija, koja živi s manje od 300 eura mirovine, otkrivaju stvarnu borbu naših starijih sugrađana – onih s invaliditetom, bolesnih i onih kojima nad glavom visi siromaštvo.

Objavljeno

|

Udovica Đurđa iz Zagorja otkriva bolnu istinu o sinovom propalom braku i njegovom povratku kući s dva kofera. Proplakala je noći, strepi za njegovu budućnost i sanja da nađe novu životnu družicu. Život u Zagorju postaje sve teži, a briga za sina ne prestaje.
ilustracija: S. Bura/mj

“Vrijedi li uopće pisati o našim mukama, pitam se, a onda zaključujem da se ipak treba čuti istina o tome kako žive hrvatski umirovljenici. Osobno, živim s više nego skromnom mirovinom. Mirovinu sam dobila na temelju invaliditeta kojeg sam zaradila na teškim fizičkim poslovima. Prošla sam i nekoliko operacija, a tu je i karcinom i nisam više mogla raditi”, napisala je umirovljenica Ksenija.

“Sada mi mirovina iznosi manje od 300 eura. Bližim se gladnom Božiću jer živim u metropoli Hrvatske, ali moja mirovina nije dovoljno mala da bih dobila božićnicu. U trgovinu idem tri puta mjesečno, svaki put prvo platim jedan od računa, a ako nešto preostane, to je za hranu. Ako ne ostane, a to je često, stavim zube na klin”, opisuje svoju muku po maloj mirovini.

Za radnog kao trgovkinja radila teške poslove u jednom velikom i poznatom trgovačkom lancu. “Pred kraj radnog vijeka sam prešla u privatni sektor zbog veće plaće, no tamo nije bilo bolje, radilo se još teže, a i ta plaća je bila samo za preživljavanje. Otud i mala (invalidska) mirovina”, otkriva.

tekst se nastavlja ispod oglasa

Sinovi ne pomažu

Potom piše da ima dvojicu sinova, no niti jedan joj ne pomaže uslijed bolesti. “Jedva da i pitaju za mene. Zanima ih samo kuća. Svakome od nas troje pripala je trećina, no bila sam u financijskoj nuždi prisiljena jednom od njih prodati svoj dio, i to za malu svotu. On to sada iskorištava. Teško sam pokretna, a moram sama po namirnice, što mi je postalo prava borba. Pitam se kako će biti dalje”, riječi su ove umirovljenice.

Odustala je, piše nadalje, od očekivanja koja je imala od države. “Svi na vlasti su mi odbojni. Pokušavam preživjeti sama, jer ionako nikoga nije briga. Iako bih voljela da mi život bude lakši, znam da to neće biti moguće. Zadnje što želim je kukati, a svjesna sam i da nisam napisala ništa spektakularno, no lakše mi je što sam barem na ovaj način s nekim podijelila svoju patnju i frustraciju”, zaključuje gospođa Ksenija.

Pišite nam i vi, posve anonimno, kako živite u mirovini.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

tekst se nastavlja ispod oglasa
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.