Povjerljivo
‘Nisam imala za u čarapu ni pod madrac, a s penzijom ne mogu preživjeti’
Mnoge umirovljenike i one koji se približavaju mirovini muče brige o dostojanstvenom životu u starijoj dobi. Njihove priče odražavaju duboko nezadovoljstvo i strahove zbog nepravde i nesigurnosti u mirovinskom sustavu.
Dvije čitateljice podijelile su s nama svoja iskustva i zabrinutosti – obje su cijeli život predano radile i doprinosile društvu, no sada se suočavaju s neizvjesnošću i strahom od siromaštva u starijim godinama.
“Imam 67 godina i u mirovini sam. Nikada nisam mislila da bih trebala štedjeti za preživljavanje u starijim godinama. U mlađim danima sa suprugom sam gradila skroman dom i odgajala dvoje djece. Danas su oni odrasli ljudi s vlastitim obiteljima, o kojima moraju brinuti. No, situacija u kojoj se nalazim, kao i mnogi stariji u ovoj zemlji, tjera me u ogorčenost”, priznaje ova umirovljenica, koja se potpisala s Bijesna.
‘Bijesna sam’
“Bijesna sam na sustav u kojem starije osobe, poput mene, jedva spajaju kraj s krajem, unatoč cijelom životu mukotrpnog rada. Mnogi nisu imali priliku štedjeti, ni u čarape, ni ispod madraca, a kamoli u banke. Godinama su radili za minimalac, i sada su im mirovine jednako takve, minimalne. Kako je moguće da oni koji odlučuju o našim sudbinama smatraju da su te mrvice dovoljne za dostojanstven život?” napisala je.
“Ako netko misli da su mrvice dostojne čovjeka, neka ih uzme sebi. Mi stariji zaslužujemo više, zaslužujemo zadržati dostojanstvo i dobiti ono što nam pripada. Cijeli život radili smo, stvarali i ulagali u društvo. Dali smo svoj doprinos, odgajali djecu, podizali unuke. Sada je vrijeme da nam se to vrati, a ne da budemo zaboravljeni na marginama.”
“Hvala unaprijed svima koji će se boriti za prava starijih. Nemojte misliti da nas se može kupiti mrvicama. Mi smo dali previše da bismo sada pristali na tako malo. Srdačan pozdrav od jedne ogorčene, ali i ponosne starije osobe!”
Jasna: Bojim se mirovine
Da se izdaleka boji siromaštva u mirovini, napisala nam je i gospođa Jasna koja se i nakon 40 godina staža i unatoč teškoj bolesti, ne usudi umiroviti. “Imam 40 godina radnog staža i nadam se da ću raditi još pet, ali kao onkološki bolesnik, svjesna sam da je budućnost neizvjesna. Radim kao njegovateljica, što je izrazito težak posao, i fizički i psihički.”
“Zabrinuta sam za budućnost i bojim se siromaštva u mirovini. Svakodnevno se trudim dati najbolje od sebe, no pomisao na neizvjesne dane u starijoj dobi ne prestaje me opterećivati”, istaknula je u pismu.
Kako živite u mirovini? Pišite nam posve anonimno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!