‘Ne želim biti baka, sve drugo bilo bi sebično’

Ova ispovijest vjerojatno neće biti popularna. Moja djeca neće, vjerojatno, biti oduševljena. Ako ste baka ili djed, vjerojatno nećete biti ni vi zadovoljni.

Ne želim biti baka. Ne zbog taštine. Ne zbog toga što ove godine navršavam 60 godina i pomisao da budem baka dodatno naglašava koliko sam stara. Ne zbog toga što su moje kćeri premlade za djecu jer tek su nedavno diplomirale i još traže svoje mjesto u svijetu.

Razlog je taj što je ovaj svijet, koliko god nekad bio predivan, jednostavno previše neprijateljski nastrojen prema bilo kojem budućem unuku kojeg bih mogla imati. Moja Oma (baka) imala je 29 godina kada je 1944. rodila moju majku u vlastitom krevetu u Nizozemskoj. Bio je Drugi svjetski rat, bombe su padale oko nje.

Moja majka imala je samo 18 godina kad me je 1962. rodila posve sama u bolničkoj sobi, neposredno prije Kubanske krize koja je Sjedinjene Države i Sovjetski Savez dovela na rub rata. Kad sam rodila svoje prvo dijete s 35 godina, a drugo s 38, svijet je bio pun sukoba; od nemira u Sjevernoj Irskoj do građanskih ratova u Iraku, Afganistanu, Sierra Leoneu i Čečeniji. Svi se rađamo u svijetu rata.

Najsmrtonosniji rat je tek počeo

Ali daleko najveći i najsmrtonosniji rat, onaj koji me tjera u očaj zbog svijeta koji bi moji potencijalni unuci mogli naslijediti, jest rat koji trenutno vodimo s našim planetom koji bi u nadolazećim desetljećima mogao biti poharan klimatskim promjenama.

Ujedinjeni narodi izdali su “crveni alarm za čovječanstvo” nakon što su vodeći znanstvenici iz 66 zemalja izradili ključni izvještaj o klimatskim promjenama. To je dokument od 3900 stranica koji čovječanstvu daje ocjenu “nedovoljan” zbog uništavanja Zemlje koju bismo trebali ostaviti budućim generacijama. Klimatska kriza prelazi u klimatsku katastrofu. Neki je nazivaju apokalipsom.

Ne želim da mi unuci dožive apokalipsu

Želim li da moji unuci žive u apokaliptičnom svijetu? Nikako. Globalno zatopljenje doseći će kritičnu granicu od 1,5 °C do ranih 2030-ih, što će nas odvesti prema sve ozbiljnijim klimatskim poremećajima. S rastom temperatura i promjenama vremenskih obrazaca širit će se bolesti, zagađivači zraka i nesigurnost hrane.

Djeca rođena danas suočavat će se s dva do sedam puta više klimatskih katastrofa nego njihovi djedovi i bake, uključujući požare, oluje, poplave i suše. Zamislite svoje unuče kako se ne može igrati vani zbog dima od šumskih požara koji mu otežavaju disanje. Ili da gladuje i žeđa zbog nedostatka hrane i vode.

Svaka beba rođena danas podnosit će razorne učinke klimatskih promjena tijekom svog djetinjstva i mladosti. Kako ćemo ih, kao bake i djedovi, zaštititi? Nećemo moći. Zato mi san o tome da budem baka (a ne sumnjajte, bio bi to divan san držati dijete svog djeteta u naručju) više liči na noćnu moru.

Ne mogu zatvarati oči pred problemom

Moj bivši suprug, otac naših kćeri, vječni je optimist koji ne vjeruje u fokusiranje na negativno. “Opusti se”, kaže mi. “Ljudi su imali djecu tijekom ledenog doba. Led se već topio prije i ljudi su to preživjeli.” Zavidim mu na njegovoj nebrizi.

Ipak, kada smo se vjenčali 1986. godine, oboje smo bili čvrsto uvjereni da ne želimo djecu. Svijet je bio prenapučen, govorili smo tada. Imati djecu bilo je čin narcizma, govorili smo. Kada su naši prijatelji dobivali djecu, javno smo obožavali njihovu djecu, ali privatno smo se pitali koliko je mudro to što su donijeli nove ljude na svijet.

Sve dok nisam napunila 34 godine i jedno se jutro probudila s intenzivnom željom koja mi je bila potpuno nova. Htjela sam dijete. Tada i tamo. Moji principi odletjeli su kroz prozor kao i kontracepcija koju smo koristili 15 godina. Često nema logike u našim postupcima. Strastveno vjerujemo jedno, a postupamo potpuno drugačije.

Odvajanje otpada nije dovoljno

Kažete da postoji nada za budućnost? Ako budemo odvajali otpad, reciklirali i sušili rublje na zraku, bit će sve u redu, zar ne? Ne, neće. Te stvari su sitnice u usporedbi sa stvarima koje moramo učiniti ako želimo sačuvati planet. Najveća od tih stvari ili odluka je nemati djecu i unuke koji će tijekom svog života proizvoditi emisije ugljika i time pridonositi klimatskoj krizi.

Dijete rođeno u razvijenom svijetu ostavlja ugljični otisak od 58,6 metričkih tona godišnje, prema istraživanju objavljenom u časopisu Environmental Research Letters. Nakon odluke da nemamo djecu, najbolje što možemo učiniti za planet jest živjeti bez automobila, izbjegavati letove zrakoplovima i hraniti se biljnom prehranom. Sve to daleko je teže od jednostavne promjene LED žarulja.

Puno je ljudi koji imaju manje djece ili ih uopće nemaju kako bi smanjili globalno zagrijavanje. Demokratska političarka Alexandria Ocasio-Cortez pitala je je li rađanje djece moralno prihvatljivo. “Postoji znanstveni konsenzus da će životi djece biti vrlo teški. To dovodi mlade ljude do legitimnog pitanja: Je li u redu imati djecu?” napisala je na Instagramu.

Članovi pokreta poput Extinction Rebellion, BirthStrike i Stophavingkids.org glasno govore o tome da nemaju djecu kako bi skrenuli pozornost na ozbiljnost ekološke krize. Tu je i “antinatalistički” pokret koji promovira ideju da je rađanje djece moralno pogrešno jer je ovaj život ništa drugo nego dolina suza.

Ipak, unuci nisu naš izbor

Ali dok možete biti bez djece po izboru, ne možete biti bez unuka po izboru. To ovisi o vašoj djeci. Voljela bih da mogu biti poput svoje prijateljice Maggie, koja uživa u radosti svojih troje unučadi. “Ne mogu razmišljati o tome da će planet eksplodirati za 100 godina”, kaže. “Razmišljam o današnjem danu i o tome koliko mi radosti donosi.”

Je li naša želja za unucima inherentno sebična? Pokreće li je evolucijska biologija? Želja za davanjem i primanjem ljubavi? Mogu li sve tri stvari biti istinite u isto vrijeme? Je li krajnje heretično očekivati da moje kćeri budu lišene iskustva majčinstva, iskustva koje mi je donijelo najveću radost u životu? Mislim da bi odgovor na to bio da.

Pisac Gore Vidal prisjetio se kako je njegov djed rekao: “Nikad nemoj imati djecu, imaj samo unuke.” Mislim da je to vrijedilo za mene i moju Omu. Mogla je biti stroga prema mojoj mami dok je odrastala, ali mene je obožavala. Voljela me bezuvjetno i ja sam je obožavala. Sjedila sam joj u krilu nakon obiteljskih večera nedjeljom (dok bi Opa čitao Bibliju) sve dok nisam napunila 12 godina i nevoljko shvatila da sam preduga i premršava za to.

Nema sumnje da bake mogu biti veliki dar u životima svojih unuka. Na mojim kćerima je, naravno, da odluče hoću li taj dar ikad imati priliku iskusiti. Ali ako mi ta prilika ne bude pružena, ne mogu reći da ću žaliti.