‘Muž sjedi doma i kuka da je gladan, a ja sam gladna slobode’

Gospođa Zrinka povjerava nam da ima 69 godina te da su suprug i ona visokoobrazovani ljudi, sada u mirovini.

“On je nažalost u penziju otišao pet godina prije mene, silom prilika. Kad sam ostala bez posla s 47 godina, otvorila sam svoju firmu jer ‘stare babe’ nitko nije zapošljavao. Posao mi je išao dobro, što me ispunjavalo jer smo oboje uvijek bili marljivi i voljeli smo raditi i graditi nešto iz ničega. Imali smo skladan brak i uspjeli stvoriti sigurnost i značajniji imetak. Rekla bih da pripadamo gornjem srednjem sloju“, opisuje nam svoje životne okolnosti.

“Imamo dvije kćeri, obje odgovorne, marljive i razumne. Našle su dobre partnere i danas imaju uspješne i samostalne živote. Imamo četvero zdravih unuka i sjajno se slažemo i sa zetovima. Izvana gledajući, reklo bi se da napokon možemo opušteno uživati. Ali uvijek postoji ono ‘ali’, zar ne?” piše nadalje.

Potom opisuje kako se brak kretao nizbrdo: “Sve je krenulo ukrivo kada je suprug, silom prilika, morao otići u prijevremenu mirovinu. Iz pete brzine prebacio se u ler i potpuno se pogubio. Počeli su stalni prigovori i ljutnja što nisam više kod kuće, uz jadikovke da je stalno sam, dok sam ja i dalje radila punim tempom.”

“Dizala bih se u šest ujutro, kuhala ručak, spremala kuću i odlazila na posao u osam. Popodne bih u četiri podizala unuke iz vrtića, čuvala ih do šest, dok se kćeri ne vrate s posla. Šetali smo parkovima, išli u knjižnice, igraonice i igrališta, daleko od ekrana i na svježem zraku. To me ispunjavalo jer nema ljepšeg od dječjeg smijeha nakon napornog dana”, opisuje umirovljenica Zrinka.

On sretan, ona nesretna

“No, svaki put kad bih se vratila kući, suprug je bio ljut, jedva bi sa mnom progovorio, skupljenih obrva. Prigovarao je da bi svoje slobodno vrijeme trebala posvećivati njemu. Kad se situacija zaoštrila, odlučila sam pokušati njegovim putem. Izdržala sam dva tjedna. On je bio sretan, a ja nesretna! Sve se svelo na sjedenje pred televizorom dok je on satima iritantno i bez veze šaltao kanale, uz stalne zahtjeve da mu donosim vodu, kekse, kavu… Osjetila sam kako fizički trunem. Nakon dva tjedna rekla sam mu da sam probala, ali da ne ide više i da ću, nastavim li, završiti na psihijatriji.”

Na kompromis, objašnjava, nije pristao. “Pokušao je sve kako bi me slomio. Prestao mi je davati svoj dio novca za kuću. Nema problema, sama sam zarađivala dovoljno da živimo normalno. Ručkovi koje sam pripremala odjednom mu nisu valjali ili su, prema njemu, ‘zagorjeli dok je podgrijavao’. Žalio se da gladuje, počeo to govoriti i drugima. Kao malo dijete!”

Sve veće ludosti

“Onda su krenule ludosti. Kupio je skupi motor i gotovo se ubio vozeći ga. Motor je stajao u garaži dok ga nije prodao. Nakon toga kupio je brod, pa sportski dvosjed, i sve je to rezultiralo ogromnim troškovima. Kad bi shvatio da se to ne isplati, prodao bi i prelazio na novi hir. Na kraju je, nakon osam-devet godina takvog ponašanja, shvatio da smo potrošili preko pola imovine. Kako je reagirao? Počeo je štedjeti s jednakim žarom s kojim je prije trošio. Novi užas.”

Pokušavala je, opisuje nam, razgovarati s njim, molila ga je da pronađe neku zanimaciju, hobi ili sport. “Sve je bilo uzalud. Govorio je da mu neću ja govoriti što će raditi i kako će živjeti. Nažalost, potpuno je u pravu, ima pravo na svoj život! Jedini problem je u tome što cijelo to vrijeme mene progoni i pritišće na sve moguće načine da ja počnem živjeti kako on hoće”, piše gospođa Zrinka.

Neće dalje od kauča

Sada se, povjerava nam, malo smirio jer je vidio da će ovim tempom ostati bez novaca, a mirovine su takve kakve jesu. “Više se ne svađamo toliko, a ja nastojim raditi po svome kad god mogu, a da ne izazovem svađu. Opet slušam dobru glazbu jer godinama nisam za to imala vremena. Otkrila sam mnoštvo novih, mladih i zabavnih bendova, pjevača. Hip hop može biti nevjerojatno energizirajuć. Njemu to ide na živce. Govori mi da sam poludjela, pa stavim slušalice i slušam s mobitela, dok on na radiju u beskraj vrti Dragojevića i Danijelu. Volim i ja njih, ali hej, nakon 50 godina slušanja jednog te istog, gasim čak i omiljenu Tinu Turner jer se osjećam kao u Beskrajnom danu.”

“Voljela bih izaći s prijateljicama, ali nemam snage trpjeti njegovo durenje danima poslije. Izađem dva do tri puta mjesečno, možda. Željela bih putovati dok još možemo i pokretni smo. Njemu je to tlaka. Kad ga ipak odvučem na neki put, prisjedne mi, ništa mu nije po volji, i sve mora biti po njegovome: kad, što, kako. Uglavnom, kad sam bila mlađa, nisam razumjela kako se netko može razvesti nakon 40-50 godina braka. Zar se nisu upoznali kroz to vrijeme? Sad shvaćam: ljudi se mijenjaju!”

“Moj muže se od aktivnog čovjeka, nakon svih početnih ludovanja u mirovini, pretvorio u ‘kaučara’. Samo bi sjedio, ležao i gledao u mobitel. I sve bi bilo mirno da je situaciju prihvatio kao ja: poštujem njegov izbor, ne prigovaram, držim kuću na sebi, a on neka živi kako želi, ima na to pravo. Ali ja također želim imati isto pravo i živjeti kako hoću. E, ali to ne može! Kad pokušam, učini sve da mi maksimalno zagorča život. Radi štetu po kući, namjerno izaziva probleme i svađe, zločest je, sarkastičan.”

Sustižu ga bolesti

“Sad je došao finalni udarac, razbolio se, kronično. Pokretan itekako jest, ali imam osjećaj (znam da sam u krivu, ali ne mogu si pomoći) kao da je jedva dočekao opravdanje da me stavi na najkraći mogući lanac”, dodaje.

“Sad je kasno za razvod. Kad sam ga tražila prije dvije godine, obećao je da će se promijeniti. I jest, ali dan po dan, za dvije godine smo se vratili na staro. Nesretna sam. Umjesto da konačno živim slobodno i bez obaveza u mirovini, ja sam kao pas na lancu. Ostaviti ga samog i bolesnog ne mogu ni zamisliti. Ipak smo godinama lijepo živjeli. I što sad? Nikakvi razgovori nisu pomogli ni kad je bio zdrav, a kamoli sada kad ima najjači argument, bolest. Ne vidim izlaz. I da, jako sam nesretna. Nema zlatnih godina za mene”, napisala je obeshrabrena supruga.

Jeste li sretni u mirovini uz partnera? Pišite nam i vi.