Mirjana (61): ‘Muž je sretan, djeca su naša radost, a ja čuvam tajnu’

Prava bujica intimnih ispovijesti zatrpala je naš poštanski sandučić nakon što smo objavili pismo naših čitatelja Željke i Krešimira. Mnogi parovi, naizgled savršeni, kriju brojne tajne o kojima ništa ne znaju ni njihovi najbliži. A da i između samih partnera postoje stvari koje nikada neće biti izrečene, kazuje i priča naše čitateljice Mirjane (61) koja je odlučila ovaj način olakšati dušu.

Mirjana je visokoobrazovana osoba koja živi na obali i još uvijek radi. “Udala sam se iz ljubavi, na četvrtoj godini fakulteta. Naravno, nismo odmah željeli djecu. Stvorili smo topli dom i kad smo poželjeli dijete, to jednostavno nije išlo. Svi pregledi su bili uredni. Govorili su nam da samo trebamo biti strpljivi.”

No strpljenje nije bilo dovoljno, a Mirjana je nakon devet godina braka, posve neplanirano, imala avanturu s drugim muškarcem. Dogodilo se to na seminaru koji je poslovno pohađala, daleko od grada u kojem živi sa suprugom.

“Svidjelo mi se njegovo društvo, i tako smo završili u sobi. Tih nekoliko dana bilo je lijepo. Vratila sam se doma i nakon nekog vremena shvatila sam da sam trudna. S tim muškarcem nisam nastavljala komunikaciju. Rodila se kći, muž i ja bili smo presretni. Ljubav naša, našoj sreći nije bilo kraja. Kako je rasla, čak su govorili da liči na mog supruga”, povjerava nam čitateljica.

S biološkim ocem svoga djeteta, Mirjana se i dalje tek poslovno viđala, no nije se s njim upuštala u intimnosti. Ipak, nakon nekoliko godina oboje su se našli na drugom kontinentu. Nakratko su obnovili strast, a naša čitateljica je ponovno zatrudnjela.

“Moja djeca su rođeni brat i sestra. Muž je sretan. Muškarac koji je poslužio svrsi nema pojma. On ima svoju ženu i djecu. Na seminare više ne idem. Sada idu mlade kolegice. Imam dobrog muža, djecu, dobar brak i tajnu koja ide sa mnom u grob. Ne treba mi ničija osuda. Dovoljno je da živim s tom tajnom. ne znam što muž misli. Nikada nije dao nikakve naznake da išta naslućuje”, zaključuje Mirjana, očito zadovoljna sa onim što joj je život dao.

Svaki peti tata u Hrvatskoj nije biološki otac

Je li naša čitateljica iz svoje priče namjerno izostavila neke važne detalje? Vjerojatno jest. Možda nije posve iskrena. Ali, jesu li ovakvi slučajevi rijetki? Nipošto! To je vrlo čest slučaj. Voditelji privatnih laboratorija koji obavljaju testove očinstva potvrđuju da svaki peti otac u Hrvatskoj odgaja dijete kojem nije biološki otac. No još je zanimljiviji podatak da, češće od muškaraca, žene traže test očinstva kako bi saznale tko je biološki otac njihove djece.

Dakako, etičnost ovakvih postupaka različite osobe će različito tumačiti, ovisno o vlastitom sustavu vrijednosti, sklonosti osuđivanju i osobnom putu do roditeljske realizacije. Ali, ovakve situacije otvaraju i mnogo važnija pitanja poput onoga treba li djeci i kada reći tko im je biološki otac. Taj je razgovor vrlo teško obaviti, no djeca zaslužuju znati istinu iz brojnih razloga; od nasljednih bolesti pa do sprječavanja nesvjesnih neprimjerenih odnosa.

Ljudi koji kasnije u životu saznaju istinu o svojoj DNK ponekad kažu da im je to znanje pomoglo ispuniti praznine ili odgovoriti na dugotrajna pitanja koja su imali o vlastitom identitetu. No, teško je razgovarati s djetetom, ako se supruga drži u neznanju. Što biste vi učinili na mjestu naše čitateljice? (r)