Draga Ksenija, poznajem mnogo umirovljenika koji govore da jedva spajaju kraj s krajem, a pritom znam da imaju mirovine koje im omogućuju dostojan život. Njihovi potezi često me zbunjuju.
Nabrojat ću par primjera: imaju dovoljno za grijanje, ali govore da nemaju i stavljaju novac na štednju. Imaju za novu garderobu i sve što im je potrebno, ali uporno štede i tvrde da su u oskudici. Mogu si priuštiti odlazak frizeru, no i dalje govore da nemaju, dok u isto vrijeme otvoreno priznaju da imaju veliku štednju.
Kad sam ih pitala za koga tako drastično štede, budući da već posjeduju nekretnine, većina mi je odgovorila da štede za djecu i unuke! E sad, zanima me zašto tvrde da nemaju i ponašaju se kao patnici, a znam da mogu živjeti vrlo lijepo s onim što imaju. Smatram da bi se djeca tih i takvih umirovljenika trebala sama znati pobrinuti za sebe. Kako im ukazati da, po mom mišljenju, griješe? Iskrena umirovljenica
Ksenijin odgovor: To je stvar mentaliteta
Draga Iskrena umirovljenice, vaše pismo skreće pozornost na širi mentalitetski problem i nadilazi okvire moje rubrike u kojoj se bavimo osobnim odnosima i situacijama, ali reći ću svoje mišljenje. Stariji ljudi često imaju izražen strah od siromaštva, što nije iznenađujuće jer im tržište rada više nije opcija. Takav strah često vodi do odricanja i pretjerane štednje, čak i kada za to nema stvarne potrebe. Ali nije samo to u korijenu problema.
Nažalost, u našem društvu pozicija žrtve iznimno se cijeni, a ponekad se u njoj vidi i životno ispunjenje. Starije osobe koje odluče živjeti slobodno, zadovoljno i “za sebe” često se smatraju lakomislenima ili manje vrijednima. U zadrtom društvu putovanja, ples, ljubovanja, ugađanja sebi samima, smatraju se skoro pa teškim manama karaktera, pogotovo ako se radi o ženama.
Za razliku od toga, u protestantskim zemljama dužnost roditelja je staviti dijete na noge i omogućiti mu odgovoran i samostalan život. I tu roditeljska obaveza prestaje. Međutim, u zemljama mediteranskog kruga to se uglavnom smatra lošim roditeljstvom. Naš način odgoja i navade neizbježno stvaraju veliki udio sebične djece koja žive s roditeljima do 45. godine oslanjajući se na njihove mirovine i primanja. Kako im ukazati da griješe? Nikako, jer ne žele da im bude ukazano.
Smatram da bismo trebali poticati društvo u cjelini da shvati da stariji ljudi trebaju živjeti ispunjeno i kvalitetno, umjesto da se stalno odriču kako bi nešto “ostavili za druge”. Život je samo jedan i dugujemo sebi živjeti dobro, koliko god je to u našoj mogućnosti. Ksenija
Pišite Kseniji!
Želite li anonimno postaviti pitanje i posavjetovati se s našom kolumnisticom i životnom savjetnicom Ksenijom Habunek ili samo ispričati svoju priču i viđenje ove teme, možete to učiniti putem internetskog obrasca klikom na ovu poveznicu.
Ostala pitanja i Ksenijine odgovore potražite na ovoj poveznici.
