Draga Ksenija, imam 70 godina i živim u okolici Karlovca. Radila sam u Njemačkoj, osigurala sam si kuću, penziju i uređen život, dala kćeri i više nego što joj je trebalo dati. Unuk i unuka su sad već odrasli ljudi koji me posjećuju jednom mjesečno kada obilaze i svoje roditelje.
Osjećam da ti posjeti nisu iz ljubavi, već zbog moje imovine, možda čak i zbog novca koji im svaki put dam. Sve je to hladno i službeno, kao po komandi moje kćeri. Ponekad me to toliko zaboli da razmišljam o tome da sve što imam ostavim Crvenom križu, umjesto njima. Pitaju me kako sam, popiju kavu, ali čini mi se da u tome nema iskrene brige za baku i da jedva čekaju otići.
Već sad mi je muka kad se sjetim da će me posjetiti za Božić. Najradije bih im rekla da zbog nasljedstva ne trebaju dolazit i da ću im novce poslati poštom. Ksenija, je li u redu unuke i djecu lišiti nasljedstva zbog njihove hladnoće? Mislim da bi moja imovina mogla biti korisnija siromašnima koji bi je možda i više cijenili. Nevoljena bakica
Ksenijin odgovor: Stvorili ste transakcijski odnos koji vas ispunjava nezadovoljstvom
Draga Nevoljena bakice, iz vašeg pisma osjećam da ste duboko razočarani, ali i da strahujete da ćete donijeti pogrešnu odluku zbog tih negativnih emocija. Prvo i najvažnije, imovina je vaša i imate pravo raspolagati njome kako smatrate da je najbolje.
Prije donošenja te važne odluke, morate znati je li vaša percepcija odnosa s unucima realna. Kažete da su odrasli ljudi sa svojim životima, obvezama i ograničenjima. Njihovi mjesečni posjeti možda vam djeluju službeno, ali razmislite činite li vi dovoljno da stvorite toplinu i povezanost? Ponekad naši osjećaji usamljenosti i očekivanja mogu zamagliti stvarnu sliku. Nije dovoljno biti baka koja čeka da je unuci obiđu.
U vašem ponašanju vidim grešku. Zašto unuku i unuci redovito dajete novac pa se čini kao da dolaze pokupiti ček jednom mjesečno? Razumijem da ste situirani i da mislite da trebate pomoći, ali financijska obaveza koju ste si stvorili nije pomoć ni vama ni njima. Pomoći možete povremeno i s jasnim granicama, a ne kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi.
Također, mislim da na situaciju možda utječe vaš odnos s kćeri, ali o njemu niste ništa napisali osim da ste joj dali “više nego što je trebalo”. Čini se da novac pomalo definira vaš odnos s obitelji i to je nešto o čemu biste trebali razmisliti.
Što se tiče vaše želje da imovinu ostavite Crvenom križu ili drugoj plemenitoj svrsi, to je hvalevrijedno, ali pazite da to ne činite iz osjećaja ogorčenosti ili želje da nekoga kaznite. Takve odluke trebale bi dolaziti iz želje za činom dobrote, a ne kao posljedica zamjerki. Kakvu god odluku donijeli, ona vas mora ispuniti mirom i osjećajem da se postupili ispravno. Vaše srce zna. Ksenija
Pišite Kseniji!
Želite li anonimno postaviti pitanje i posavjetovati se s našom kolumnisticom i životnom savjetnicom Ksenijom Habunek ili samo ispričati svoju priču i viđenje ove teme, možete to učiniti putem internetskog obrasca klikom na ovu poveznicu.
Ostala pitanja i Ksenijine odgovore potražite na ovoj poveznici.
