Dosta mi je čuvanja unuke

Linda nije dadilja, niti profesionalna njegovateljica. Ona je 66-godišnja bivša učiteljica koja je provela karijeru u učionici i odgojila troje zdrave i uspješne djece. “Da vidite način na koji moja snaha razgovara sa mnom, pomislili biste da nemam pojma kako se brinuti za dijete”, kaže.

Dijete o kojem je riječ je Lindina trogodišnja unuka za koju se počela brinuti tri dana u tjednu otkako se sin s obitelji vratio u rodni grad. Linda je tako postala jedna od onih baka koje besplatno čuvaju unučad, šparajući svojoj djeci ogromne novce koji bi inače završili u privatnim vrtićima ili u džepovima dadilja.

“Osim redovnog baka-servisa, često traže da čuvam unuku i navečer kad izlaze s prijateljima ili imaju poslovne zabave, posebice oko Božića”, kaže za Telegraph i dodaje: “Kod nas dadilje naplaćuju oko 10 eura na sat pa im se to valjda isplati.”

“Kad mi je sin 2020. godine rekao da će dobiti bebu, bila sam oduševljena, a još više kad su prošle godine odlučili vratiti se”, prisjeća se. “Plaćali su pravo bogatstvo za vrtić pa sam ponudila pomoć u brizi za unuku koju sam dotad viđala samo povremeno; vikendima ili na obiteljskim okupljanjima. Suprug ima zdravstvenih problema i manje je pokretan od mene. Uvijek sam bila aktivna i volim imati ispunjen dan pa sam u početku rado prihvatila. Čuvala sam prvo dva, a onda i tri cijela dana tjedno.”

Ubitačan ritam

Tih dana kada je baka-servis, Linda mora rano ustati i dovesti se točno u osam sati do kuće u kojoj žive sin i snaha. “Jednom sam zaspala i zakasnila 15 minuta. Snaha je pokušala biti pristojna, ali vidjelo se da je ljuta. Sin me nazvao te večeri i rekao mi je da je zbog mene zakasnila na posao. No oni ponekad nazovu i kažu da će zakasniti s posla, a ja ne kažem ništa.”

Linda dan provodi u igraonicama, hranjenju, pospremanju i osiguravanju da poslijepodnevno spavanje ide kao po špagi. Sin i snaha se vraćaju kući oko 19 sati, a Linda do tada okupa unuku i pripremi je za spavanje.

Na gorivo, sokiće i igraonice za unuku potroši više od sto eura mjesečno. “Ne smeta mi, naravno, i nikad ne bih očekivala da mi sin nadoknadi te troškove. Ali voljela bih da mi ponekad donesu buket cvijeća ili da me izvedu na finu večeru. Uz to, vrlo sam umorna. Stižem kući oko pola osam navečer i potpuno sam iscrpljena.”

Strogi pravilnik

Linda mora slušati stroga pravila koja nije poznavala dok je odgajala vlastitu djecu. “Sve je tako strukturirano. Unuka ne smije jesti šećer, ide na balet, ples i glazbene igraonice. Ja bih je radije odvela hraniti patke u parku ili da se mazimo na kauču dok gledamo crtić. Ali ekrani su ograničeni, a šećer zabranjen.”

“Ništa od toga nije iz loših namjera, ali štedim im pravo bogatstvo u vrtićkim naknadama pa biste očekivali da će malo popustiti. Počinjem osjećati ogorčenje i nekad im želim reći da više ne mogu. No onda vidim koliko naporno rade, koliko su pod stresom zbog kredita i koliko žarko žele drugo dijete pa jednostavno ne mogu”, navodi ova majka i baka za Telegraph.

Drugo dijete bilo bi velika radost u obitelji, ali priznaje da bi donijelo i nove izazove. “Nisam sigurna da bih mogla brinuti o novorođenčetu i malenom djetetu u ovim godinama. U veljači ću napuniti 67, a jako se umaram. Sve više skupljam hrabrost za reći sinu da ću se povući kad dođe drugo dijete.”

Šuti jer ne želi povrijediti sina

U igraonicama susreće druge bake i djedove. “Razgovaramo. Mnogi se osjećaju kao ja. Nekima se sviđa ovakav aranžman, ali mnogi se osjećaju iskorišteno i zanemareno. Pravila o šećeru nam smetaju, kao i komentari o popodnevnom spavanju. Odgojili smo svoju djecu, zaboga. Znamo što radimo.”

“Prije sam provodila vrijeme u vrtu, izlazila u restorane s prijateljicama, plivala dva puta tjedno. Nisam shvaćala koliko su mi te stvari značile i koliko su bile dobre za moje zdravlje i dobrobit. Svi govore o sagorijevanju (burnout) roditelja, ali nitko ne obraća pažnju na bake i djedove koji u 60-im i 70-im godinama pružaju besplatnu brigu o unucima. Volimo svoje unuke, ali i mi smo sagorjeli. Samo se bojimo da ćemo povrijediti svoju djecu, ako progovorimo.”

Osjećate li se i vi poput Linde? Napišite nam, zanima nas vaša priča.