Djetinjstvo nekad: Skromno, spontano i slobodno

Djetinjstvo današnjih djedova i baka bilo je posve drugačije od djetinjstva koje žive njihovi unuci. Nisu rasli u natjecateljskom okruženju, dani im nisu bili isprogramirani, a većinu vremena provodili su osmišljavajući vlastite igre i zabavu. Bez tehnologije, oslanjali su se na ljudske odnose.

U nastavku donosimo najčešće usporedbe i sjećanja onih koji su odrastali šezdesetih,sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Djeca iz “slobodnog uzgoja”

Mnogi od nas odrasli su slobodni. Roditelji nisu lebdjeli nad djecom i itekako su ih ispuštali iz vida. Bili smo vani sve dok se ne bi upalila ulična svjetla, hodali smo sami šumom, gacali potocima, penjali se po krovovima i drveću. Upadali smo u poprilično nepromišljene i opasne situacije koje bi današnjim roditeljima, s pravom, izazvale jezu.

S prijateljima nikad nije dosadno

Većina nas odraslih u malim mjestima nije imala nikakve vanškolske aktivnosti. Ako smo ih imali, to su obično bili sportovi, izviđači ili limena glazba. Veći dio dana provodili smo družeći se s prijateljima u igri. Školske raspuste smo, uglavnom, provodili s djecom iz ulice ili kod bake i djeda na selu. Oni koji su imali rođake na moru bili su sretnici koje su svi gledali sa zavišću.

“Ozna sve dozna”

Neke majke su ostajale kod kuće, no većina ih je svakodnevno odlazila na posao. To ih nije spriječilo da se povežu u “neformalnu nadzornu mrežu”. Ako biste učinili nešto loše, a neka druga majka bi to vidjela, ona bi nazvala vašu majku i kazala joj što se dogodilo. Osim toga, mnoge od tih majki same bi vas kaznile, često fizički, a vi biste znali da će vaša majka za nekoliko minuta saznati sve. I još vas jednom kazniti kad dođe s posla.

Nisu svi morali biti odlikaši

Roditelji nisu korili učitelje i nastavnike, nego su odgajali djecu da ih slušaju i poštuju. Pohvalnice nisu bile za svakoga; one su predstavljale priznanje koje su dobivali samo oni koji su bili zaista izvrsni u školi. I svima nam je to bilo u redu.

Sendviči i griz na mlijeku

Većina djece imala je doručak prije odlaska u školu. Nekima su majke pakirale užinu, uglavnom sendvič od bijelog kruha, salame i kriške sira; bez listova salate, pšeničnih klica i svemirskih umaka. Neki od nas jeli su u školskoj kantini. Školski obroci nisu bili nutricionistički ispravni, ali smo ih jedva čekali i svi smo živi i zdravi. Na primjer, griz na mlijeku posut žlicom Kraš expressa koji je glumio naribanu čokoladu.

Televizija je bila zakon

Djeca su imala vrlo malo utjecaja na to što će se gledati na televiziji. Osim nedjeljom ujutro kada su išle dječje emisije i crtani filmovi na prvom programu. Zapravo, nije se ništa drugo moglo ni odabrati, jer bi drugi program počinjao kasnije s emitiranjem.

Jako malo kućanstava imalo je više od jednog televizora. To smo smatrali ekstremno velikim luksuzom, pogotovo ako su ti televizori imali daljinske upravljače. Ako ih nisu imali, mi smo bili daljinski upravljač i mijenjati bi kanal po naputku roditelja koji su se odmarali na kauču. Mobitel je bila sprava koju smo gledali samo u znan-fan serijama. Nismo mislili da ćemo ga ikad doživjeti.

Alkohol i cigarete

Očevi su radili puno i često nisu imali ni živaca ni vremena za djecu. Nažalost, alkoholizam je bio čest problem. Također, većina odraslih je pušila. Odrastali smo u oblaku dima cigarete i to je bila stvarno loša stvar. Sjedili smo na suvozačevom sjedištu i nismo se vezali. To je, također, bila jako loša stvar.

A vi? čega se vi sjećate iz svog djetinjstva, a današnjim generacijama bi to bilo posve egzotično?