Treba li žrtvovati sve za roditelja? ‘Razboljela sam se njegujući tatu, ali nije mi žao’

Unatoč težini odluke da se sve žrtvuje kako bi se brinulo o roditelju, većina onih koji su to učinili ističu da su im ti trenuci, ma kako teški bili, donijeli neprocjenjive uspomene i duboku povezanost s roditeljem, te da ni u jednom trenutku nisu požalili svoju odluku. Pročitajte nekoliko takvih svjedočenja na platformi Quora.

Povratak iz inozemstva

“Bio sam potpredsjednik odjela inženjeringa u jednoj tvrtki. U to vrijeme, moja majka dobila je rak, a moja mlađa sestra i njezin muž, koji su živjeli blizu nje, trebali su se brinuti o njoj i redovito je posjećivati.”

“No, u praksi je to izgledalo drugačije od svakog dogovora i razgovora. Oni su htjeli da majka prepiše svu svoju imovinu na njih, a nakon toga su je planirali smjestiti u starački dom. Kako je vrijeme prolazilo, postajali su sve zahtjevniji, a njihovi postupci gotovo histerični”, piše ovaj sin.

“Pokušavali na sve moguće direktne i zaobilazne načine natjerati je da pristane potpisati papire i otići u dom, čak su joj jednom doveli i policiju. Moj mlađi brat, koji je posjetio majku i svjedočio jednoj od scena, bio je zaprepašten onim što je vidio. Majka nikad ništa od toga nije spomenula nama ostaloj djeci. Kad je brat vidio što se događa i da je mama prepuštena sebi, sukobio se s mužem naše sestre. To je završilo time da je ovaj ishodio zabranu prilaska.”

Bilo mi je, kaže, jasno da nešto mora poduzeti. Drugi članovi obitelji nisu mu mogli pomoći pa je preuzeo odgovornost, dao otkaz i preselio se k majci gdje je proveo tri godine brinući o njoj i održavajući njezin dom.

“Te tri godine života donijele su mi pomiješane osjećaje. Ipak, jedno je sigurno – to iskustvo omogućilo mi je da se zbližim s majkom u njenim najtežim trenucima, i te uspomene nikad neću zaboraviti. Sami smo odgovorni za svoj život, a ako dođe dan da trebamo preuzeti odgovornost za nemoćnom roditelja, moramo djelovati, na ovaj ili onaj način. Osobno mi nije žao što sam za majku žrtvovao tri godine”, napisao je ovaj sin.

“Zatvorio sam ordinaciju”

Još je jedan sin podijelio svoje iskustvo skrbi za bolesnu majku. “Da, odlučio sam se žrtvovati, ostaviti posao i njegovati majku u terminalnoj fazi bolesti. Moja majka je u životu sve žrtvovala za obitelj. Napustila je prestižnu učiteljsku karijeru kako bi se u potpunosti posvetila ulozi majke troje djece i pružala podršku mom ocu, koji je imao stresan i zahtjevan posao liječnika. Mi, njezina djeca, dugovali smo joj sve; od nesebične ljubavi i stalne podrške do usvojenih vrijednosti poput morala i dobrote prema ljudima”, objašnjava svoj stav.

“Radio sam u inozemstvu, gdje sam imao uhodanu liječničku praksu, a moja su djeca bila školske dobi kada je stigla strašna vijest. Naime, majci je dijagnosticiran terminalni rak debelog crijeva. Kao jedini sin s medicinskom naobrazbom (otac je već bio preminuo), nisam dvojio; zatvorio sam praksu, preselio obitelj natrag i preuzeo brigu o majci. Bila je presretna što može umrijeti u vlastitom domu, koji sam pretvorio u malu bolničku sobu s medicinskom njegom 24 sata dnevno, a ja sam bio njezin osobni liječnik. Sada, gledajući unatrag, znam da sam donio ispravnu odluku”, svjedoči.

Razboljela sam se uz oca

Potom je svjedočila i jedna žena, koju je briga o bolesnom ocu toliko iscrpila, da je i sama na kraju oboljela. “Provela sam sedam godina svog života brinući se o ocu koji je bolovao od demencije i pretrpio nekoliko moždanih udara. Zbog toga sam i sama oboljela i deset godina patila (prvo s pogrešnom dijagnozom). Ta me briga skupo stajala, ali ne žalim. Nitko drugi nije mogao ni htio brinuti o njemu, i nakon prilično teškog života, tata je preminuo miran, držeći me za ruku.”