‘Stariji, sporiji? Ma dajte, pa mi sa 75 radimo više nego naša djeca!’

Na pitanje se najprije osvrnuo gospodin koji je u svojim vitalnim sedamdesetima. “Na otoku na kojem živimo tijekom ljeta, većinu teških poslova još uvijek obavljamo supruga i ja. Ona se već dobrano približila osamdesetoj. Kad nam sinovi i kći, koji su u svojim četrdesetima, dođu na tjedan godišnjeg odmora, gotovo da i ne primijete da je drvarnica puna, da je cijeli šumarak očišćen od srušenih grana, da su oba čamca spremna za plovidbu i da je izgrađena nova šupa u šumici iza kuće”, odgovara.

Potom dodaje: “Tijekom tog tjedna pravimo se da smo stari ljudi, preumorni za rad. Ne želimo im raditi buku i nabijati stres, iako uvijek ima posla. No, čim odu, opet cijepamo drva i premještamo kamenje”, otkriva u polušali.

Svjestan je ipak, ističe, da se tijelo sa starenjem mijenja. “Možda uzimamo lijekove za aritmiju ili imamo kronične probleme poput bolova u ramenima ili kukovima, ali se ne predajemo. Promatrao sam svog oca kako stari, kako je od mladog čovjeka kroz život koračao do svojih osamdesetih. S osamdeset godina i dalje je bio sposoban za naporne aktivnosti, ali su mu bile potrebne pauze, a ravnoteža mu više nije bila tako dobra kao nekad. Kad je navršio 85, još je grabljao lišće, ali je kosidbu prepustio drugima”, istaknuo je.

Umoran jer puno radi

“Sada sam u 76. godini života i zbilja sam svaki dan još vrlo aktivan. Jutros, dok sam cijepao drva (nakon što sam dva sata bio u šumi), baš sam se umorio. Napravio sam kratku pauzu, popio limunadu. I što sam onda napravio? Malo kasnije opet sam nastavio raditi. Umaram se uglavnom zato što stalno nešto radim”, istaknuo je ovaj vitalni gospodin.

“Radim i bolesna”

Osvrnula se na temu i jedna gospođa koja se tjera biti aktivna iako je bolesna i trpi bolove. “U svojim sam sedamdesetima. Cijeli svoj život bila sam aktivna (posao na imanju, jahanje, plivanje, teretana, plus rad u punom radnom vremenu). A onda me, u srednjim šezdesetima, tijelo počelo izdavati. Ruke su mi počele patiti od artritisa. Dobila sam rak. Zamijenila kuk. Dogodio mi se i ugriz poskoka”, svjedoči.

“Sada sam u mirovini, ali svakodnevno radim po vani. I da, sve me boli, leđa, kuk, ruke i ramena. Ali, idem dalje. Da, umaram se brže i lakše, dakle sporija sam. Radim uz duže pauze, tada si u kući stavim tople obloge na bolna mjesta i pustim da ibuprofen počne djelovati.”

“I zato mogu reći da je u mnogim slučajevima um voljan, ali tijelo nije i čovjek spontano uspori. Malo tko će od ljudi koji imaju preko osamdeset kopati rupe za stupove, zabijati kolce, natovariti cijelu prikolicu sijena ili pješačiti u brda, a navečer još otići na ples. Suočimo se s tim da se naša tijela troše. Umaramo se. I to je u redu!”, napisala je ova sudionica rasprave.

Kako se vi osjećati? Je li se vaše tijelo usporilo? Kada ste osjetili promjenu? Pišite nam posve anonimno.