Na pitanje se najprije osvrnuo gospodin koji je u svojim vitalnim sedamdesetima. “Na otoku na kojem živimo tijekom ljeta, većinu teških poslova još uvijek obavljamo supruga i ja. Ona se već dobrano približila osamdesetoj. Kad nam sinovi i kći, koji su u svojim četrdesetima, dođu na tjedan godišnjeg odmora, gotovo da i ne primijete da je drvarnica puna, da je cijeli šumarak očišćen od srušenih grana, da su oba čamca spremna za plovidbu i da je izgrađena nova šupa u šumici iza kuće”, odgovara.
Potom dodaje: “Tijekom tog tjedna pravimo se da smo stari ljudi, preumorni za rad. Ne želimo im raditi buku i nabijati stres, iako uvijek ima posla. No, čim odu, opet cijepamo drva i premještamo kamenje”, otkriva u polušali.
Svjestan je ipak, ističe, da se tijelo sa starenjem mijenja. “Možda uzimamo lijekove za aritmiju ili imamo kronične probleme poput bolova u ramenima ili kukovima, ali se ne predajemo. Promatrao sam svog oca kako stari, kako je od mladog čovjeka kroz život koračao do svojih osamdesetih. S osamdeset godina i dalje je bio sposoban za naporne aktivnosti, ali su mu bile potrebne pauze, a ravnoteža mu više nije bila tako dobra kao nekad. Kad je navršio 85, još je grabljao lišće, ali je kosidbu prepustio drugima”, istaknuo je.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Umoran jer puno radi
“Sada sam u 76. godini života i zbilja sam svaki dan još vrlo aktivan. Jutros, dok sam cijepao drva (nakon što sam dva sata bio u šumi), baš sam se umorio. Napravio sam kratku pauzu, popio limunadu. I što sam onda napravio? Malo kasnije opet sam nastavio raditi. Umaram se uglavnom zato što stalno nešto radim”, istaknuo je ovaj vitalni gospodin.
“Radim i bolesna”
Osvrnula se na temu i jedna gospođa koja se tjera biti aktivna iako je bolesna i trpi bolove. “U svojim sam sedamdesetima. Cijeli svoj život bila sam aktivna (posao na imanju, jahanje, plivanje, teretana, plus rad u punom radnom vremenu). A onda me, u srednjim šezdesetima, tijelo počelo izdavati. Ruke su mi počele patiti od artritisa. Dobila sam rak. Zamijenila kuk. Dogodio mi se i ugriz poskoka”, svjedoči.
“Sada sam u mirovini, ali svakodnevno radim po vani. I da, sve me boli, leđa, kuk, ruke i ramena. Ali, idem dalje. Da, umaram se brže i lakše, dakle sporija sam. Radim uz duže pauze, tada si u kući stavim tople obloge na bolna mjesta i pustim da ibuprofen počne djelovati.”
“I zato mogu reći da je u mnogim slučajevima um voljan, ali tijelo nije i čovjek spontano uspori. Malo tko će od ljudi koji imaju preko osamdeset kopati rupe za stupove, zabijati kolce, natovariti cijelu prikolicu sijena ili pješačiti u brda, a navečer još otići na ples. Suočimo se s tim da se naša tijela troše. Umaramo se. I to je u redu!”, napisala je ova sudionica rasprave.
Kako se vi osjećati? Je li se vaše tijelo usporilo? Kada ste osjetili promjenu? Pišite nam posve anonimno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
