Svi volimo biti u društvu duhovitih ljudi, jer malo tko ne voli dobru šalu. Ako nije na njegov račun, dakako. No što kaže katolički nauk? Gdje je ta tanka granica između bezazlene razbibrige i štete koju šala može učiniti drugima, pa i nama samima’ Zanimljivo je pismo na tu temu katoličkom tjedniku Glas Koncila poslao čitatelj Vatroslav.
“Volim nasmijavati ljude pa ponekad zbijam šale na račun drugih. Naravno, ne želim nikomu načiniti štetu niti ga uvrijediti. Kako sam u zadnje vrijeme više duhovno razmatrao i te svoje šale, počeo sam gledati u drugom svjetlu te sam se zapitao je li to grijeh. Možete li mi odgovoriti na to pitanje?” stoji u pismu.
“Mogli bismo reći da kod zbijanja šala na tuđi račun ili kod ismijavanja drugih svakako treba ponajprije razmisliti – o sebi. Što nas navodi na takvo ponašanje, zašto zbijamo šale na tuđi račun, izvrgavamo li ih na taj način ruglu i dovodi li to do podsmijeha kod drugih, a ožalošćenosti i nelagode kod onih na čiji račun zbijamo te šale? Zbijamo li šale nekomu iza leđa, pri čemu se koristimo nekom njegovom »lošom« stranom, nespretnošću ili nekim drugim obilježjem, kako bismo sebe stavili u prvi plan i pridali si važnost koja može biti i znak naše oholosti?” odgovara Glas Koncila.
“Ako bismo tako postupali, te bismo šale, koje često prerastu u izrugivanje, mogli nazvati ne samo osobnom slabošću, nego i grijehom. Dakako da šale mogu biti bezazlene i da mogu – kao što pišete – ići za tim da ne nanesu nikomu štetu, ali ako nam namjere nisu dobrohotne ili nam je namjera povrijediti drugoga zbijanjem šala, zaključili bismo da je riječ o grijehu protiv bližnjega i da s time moramo prestati.”
“Čuvati tuđe dostojanstvo u svakoj prilici (i kada je taj drugi prisutan i kada nije) daleko je važnije od naših šala koje nas mogu dovesti do grijeha oholosti pa bismo Vam preporučili da se tako ne ponašate”, stoji u odgovoru katoličkog tjednika.
