Sanja (51): ‘Muž je s drugom prokockao 50.000 eura, sada živim kao siromah’

“Imam 51 godinu. Želim ispričati svoju životnu priču, kako me život s vrha bacio na koljena”, piše nam u uvodu pisma naša čitateljica Sanja.

“Razvela sam se prije deset godina. Do tada sam bila bogata, a onda sam doživjela krah. Suprug me prevario i ostavio s desetogodišnjim sinom u vrijeme kad sam već bila teško bolesna. Prokockao je tada svu našu ušteđevinu, najmanje 50.000 eura. Nisam ga tužila i čak sam mu ostavila sav namještaj, sve zbog djeteta.”

Stres za stresom

“Danas živim povučeno, bez partnera, s invalidninom od 200 eura. Zbog neuspjele operacije kralježnice i teške depresije nisam sposobna za rad, no svejedno se na Zavodu za zapošljavanje vodim kao nezaposlena osoba s invaliditetom. Sustav očekuje da mogu raditi osam sati dnevno, iako ne mogu hodati, sjediti, stajati niti raditi sa strankama”, piše o osjećaju nepravde.

“Moja kosa prirodno je potpuno bijela, posijedila sam s 24 godine zbog stresa nakon smrti roditelja, ali kosu bojim u crno. Ljudi mi govore da izgledam puno mlađe od svojih godina i daju mi najviše 38 godina. I dalje mislim da sam lijepa i privlačna, iako se oblačim sportski i već šest godina nisam kupila ništa od odjeće, naime, sve što imam dobila sam od kume”, povjerila nam je.

“Nekada sam bila anonimna donatorica ljudima i napuštenim životinjama. Donirala sam preko jedne udruge odjeću, novac, hranu i lijekove, no mnogi kojima sam pomagala okrenuli su mi leđa i optužili me za stvari koje nisam učinila, zanemarivši da se zbog operacije kralježnice dugo nisam mogla ni pomaknuti iz kreveta”, svjedoči.

Sve za sina

“Prodala sam daleko ispod cijene sve što sam imala od vrijednosti, uključujući zlato i umjetničke slike, sve kako bih prehranila sina. Sama sam jela što sam mogla, ponekad i ono što je neopisivo loše. Moj sin se nedavno odselio i počeo raditi kao dostavljač za Wolt. Ima tri zanimanja u kojima bi mogao više zarađivati, ali ne može raditi zbog teške anksioznosti i opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ima vozačku dozvolu, ali nema auto, kao ni ja koja nikada nisam položila vozački ispit.”

“Prikovana sam za svoj dom. U životu sam dvaput letjela avionom, kad sam imala osam godina i to iz Zagreba do Dubrovnika i natrag. Danas putujem BlaBlaCarom jednom godišnje u Split kako bih posjetila brata i to je sve od mojih putovanja”, priznaje.

Na rubu egzistencije

“Imam dvije prijateljice koje su također invalidi. Jedna se bori s rakom koji joj se vratio četvrti put, dok druga, koja je gluha i preživjela je puknuće aneurizme, više ne može govoriti. Naučila je s mojom pomoći pisati poruke na Facebooku, jer ne može voziti i živi malo dalje od mene, pa nam je ovo način da ostanemo bliske”, piše nam.

Iako sada živi sama i njezin sin zarađuje, troškovi su joj, opisuje, veliki, a primanja mizerna. “Često nemam novca za osnovne higijenske potrepštine poput WC papira, paste za zube, šampona ili deterdženta za rublje. Kad ostanem bez paste za zube, zube perem sodom bikarbonom. Deterdžent za rublje rijetko mogu priuštiti pa rublje perem koristeći deterdžent za suđe, alkoholni ocat i sapun. Stavljam ih u čarape kako bih ih bolje utrljala, i rublje na kraju bude čisto, a postupak je vrlo povoljan.”

“Ponekad poželim odustati od svega, jer osjećam da život nije pošten. Unatoč svemu, nadam se pomoći i podršci od ljudi koji bi mogli razumjeti kroz što prolazim. Lijep pozdrav, Sanja”, stoji u iskrenom pismu naše 51-godišnje čitateljice.

Svi nosimo svoj teret, a životne priče koje nam povjeravate često otkrivaju skrivenu borbu i nepravdu. Pišite nam o svojim iskustvima i izazovima, jer vaša priča nekome može donijeti utjehu i pokazati mu da nije sam.