Povjerljivo
Nesretni stariji roditelji: ‘Dobri smo im samo dok dajemo, ucjenjuju nas’
Često i prečesto pišu nam naši čitatelji da se osjećaju odbačeno, zapostavljeno, pa čak i ucijenjeno od strane vlastite djece i njihovih supružnika. Najviše ih pogađa kada osjećaju da su ucjene povezane s viđanjem unučadi, jer im se time uskraćuje prilika da budu prisutni u životima onih koje najviše vole.
Majka, svekrva i baka Iva piše nam da je duboko razočarana odnosima s obiteljima svojih dvaju sinova. O tome nam svjedoči u povjerljivom pismu. “Imam dva sina i dvije snahe, ne žive s nama. Nažalost, (ili na sreću, kako se uzme) žive daleko i rijetko se viđamo, a kad se sretnemo, teško je s njima suvislo razgovarati. Kako oni žive blizu jedni drugima, snahe ponekad zajedno popiju kavu, ali se ne druže kao obitelji. Zašto? Jer naši sinovi, nažalost, ni međusobno nisu u dobrim odnosima. Neprestano se svađaju. To nas duboko pogađa”, svjedoči gospođa Iva.
“Muž i ja imamo stabilan odnos, a njima smo, kad bolje razmislim, dobri samo dok dajemo. Iako nastojimo biti tu za njih, nikad to nije dovoljno dobro. Ako nije po njihovom, ucjenjuju nas djecom, odnosno unucima. Ipak, život ide dalje. Neka nastave po svom, a mi ćemo živjeti svoj život. Oni mogu funkcionirati bez nas, a i mi bez njih, iako to nije ono što bismo željeli.”
“Danas kao da mlađe generacije sve rade po svom, pa vidim da ćemo se morati okrenuti sebi. Iako je to tužno i teško, shvatili smo da su ljudi danas bezobrazniji nego prije i da s time moramo živjeti. Teško nam je prihvatiti da su odnosi postali toliko površni i da se gubi ono što je nekada bilo temelj obitelji. No, valjda ćemo se s vremenom naviknuti i nastaviti živjeti s manje opterećivanja”, piše nam povrijeđena gospođa Iva.
Melita: “Imam, a nemam”
Gospođa Melita piše nam da je i ona jedna od nesretnih baka, a njezina je životna priča baš bolna. “Moja kćer je nažalost prerano umrla, a zet mi ne dopušta viđati unučice. Iako bih voljela biti prisutna u njihovim životima, osjećam se isključeno i udaljeno od njih. Dugi trenuci tuge i patnje prolaze, jer ništa ne može nadomjestiti osjećaj ljubavi koju imam prema unucima, a koji nije uzvraćen na način na koji bih željela”, napisala je.
Potom je otkrila da ima i sina koji joj je također podario unuka, ali silom prilika ne viđa ni njih. “Sin mi živi u inozemstvu, pa njegovog sina vidim samo preko Facebooka kad naletim na slike i postove koje objavljuje. Iako je to bolna realnost, barem imam taj virtualni uvid u njegov život. Eto, to vam drugim riječima znači imati, a nemati”, napisala je nesretna majka, punica, svekrva i baka Melita.
Imate li i vi sličnih iskustava? Pišite nam anonimno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!