‘Kći je postala zagrebačka gospođa, kod mene joj više nije dovoljno čisto’

Gospođa Tereza bori se s problematičnim ponašanjem svoje kćeri – s jedne strane je velikodušna i brižna, sve joj kupi, odveze je na preglede kad treba, pomogne joj riješiti probleme poput majstora, ali uvijek kad dođe na nedjeljni ručak, umjesto pozdrava već krene prigovarati da joj nije čisto i da joj se gadi kod nje jesti.

“Prvo mi gleda jesu li ladice s beštekom čiste, briše svaku žlicu i vilicu. Onda viče zašto ne perem suđe strojno, a ne na ruke, a ja sam sama i trebaju mi tri dana da se to nakupi, neću, lakše mi je oprati. Onda gleda da stepenice nisu čiste, pa joj je stolnjak ‘pun mrlja još od prošli put’. Na kraju mi govori i da odjenem čistu majicu za vrijeme ručka. Ma to vam je postala jedna fina gradska gospođa koja si je umislila da sad mene može stresirati oko čistoće”, govori nam uzrujano gospođa Tereza.

Kako kaže, ona se još i trudi sve održavati urednim, ali na selu u kući s vrtom nije lako paziti na besprijekorno čistoću, kao što je to u malom stanu u gradu.

“Čistim tri dana prije nego što dođu, a onda donesem drva u kuhinju, i opet piljevine posvuda. Ne možete na selu, ako se bavite drvima, njivom, cvijećem, zimnicom, ljekovitim biljem, ako kuhate svaki dan, ne možete nikako stalno imati besprijekorno čisto. Unuka onda čuje majku pa i ona krene prigovarati, ma, pravo da vam kažem, jedino mi je zet srećom toliko dobar da se ne miješa u ta naša natezanja”, rekla je gospođa Tereza.

‘Kći ne shvaća koliko me stresira’

Potom je ipak malo krenula zagovarati kćer. “Ja mislim da ona uopće ne razmišlja o tome da to mene toliko vrijeđa i da sam svaki put kad odu natrag za Zagreb, danima frustrirana. Nemam s kim o tome po selu razgovarati, svi se samo hvale djecom, a znam da kod nikoga nije sve divno i krasno”, govori gospođa Tereza.

“Kad usporedim s drugima, moji kći i zet su vrijedni, visoko su se školovali i sami se izborili za dobra radna mjesta. Kćer ne zna što bi mi donijela, od odjeće do hrane. Moja prva susjeda primjerice još od svoje bijedne mirovine mora davati nesposobnom sinu, jer ju oguli do kože čim dođe penzija. Taj će već pedeset godina napunit valjda, a malo radi, pa ne radi, kako god, neću ulaziti, ali ja znam da on stalno izvlači novac od nje. A ona bi mu dala zadnji cent, ne krivim je, i sama sam takva”, govori nam.

Bezuvjetna ljubav

Njezina ljubav prema kćeri, zetu i unuci je bezuvjetna. “Muž mi je rano umro, nisam postavila granice na vrijeme, a sada više ne vrijedi što ja govorim neka me pusti na miru s tim. Govorim joj neka je meni u kući kako je, moje je, ali me ne čuje”, povjerila nam se.

“Evo sada su mi se najavili da će doći nekoliko dana na godišnji, jedva čekam da mi dovedu unuku jer se nismo dugo vidjeli. Ali iskreno da vam velim, izdaleka me strah da će čim uđe u kuću kći naći dlaku u jajetu, a nekad mi se čini da samo to i traži. Ali što ću, kad ih volim, a i ne znam što mi donosi sutra i koliko ću ih trebati”, rekla je gospođa Tereza, razvedrivši se ipak na spomen unučice Eme. (r)