Povjerljivo
Ima i toga: ‘Snaha mi je dobra da bolja ne može biti’
Naši nam čitatelji najčešće pišu kako bi olakšali dušu zbog nečega što ih tišti, od malih mirovina, preko narušenog zdravlja, do odnosa s obiteljima svoje odrasle djece. No, ovih dana razveselilo nas je i nekoliko vaših pisama u kojima se s punim pravom hvalite djecom, zetovima i snahama.
Tako nam gospođa Matilda piše: “Imam 60 godina, dvije udane kćeri i, samim time, dva zeta koji me vole i poštuju. Obojica su divni, odgovorni i vrijedni ljudi. Živimo u malom primorskom otočnom mjestu, gdje se zimi više družimo”, napisala je.
“Živim sama, i kad moj zet izađe na pivo, uvijek me pozove: ‘Dođite na pivo, tu i tu sam.’ Oduvijek imamo takav odnos, kćeri i zetovi često me uključe u obiteljske aktivnosti, iako, naravno, ne uvijek. Imam petero unučadi – dvoje starijih, koji su u pubertetu, ali su i dalje tu, te troje mlađih koji obožavaju provoditi vrijeme sa mnom.”
“Ono što me posebno raduje jest što nemam striktnu obvezu čuvati unuke, već se uvijek prvo pita imam li planova i mogu li. Hvala Bogu na tome jer imati ovakvu obitelj zaista smatram blagoslovom”, piše naša zadovoljna čitateljica Matilda.
Marija: 20 godina idile
I gospođa Marija piše nam u sličnom tonu: “Za razliku od mnogih, imam zaista lijep odnos sa svojom djecom. Redovito me zovu, posjećuju me i financijski pomažu meni i suprugu, tako da imamo više nego što nam treba. Moja snaha je iznimno draga i u 20 godina nikada mi nije rekla niti jednu lošu riječ. Unuci su odrasli, ali s njima i dalje imam blizak kontakt. Nudili smo im da im prepišemo imovinu, no oni to ne žele. Smatram da smo moj suprug i ja jedni od rijetkih koji imaju tako divnu djecu, unuke i snahu”, zaključuje gospođa Marija.
Biserka: Sve smo nesuglasice riješili
Umirovljenica Biserka piše nam da ima 76 godina te je blagoslovljena dobrim obiteljskim odnosima. “Blagoslovljena sam snahom koja je dobra da bolja ne može biti, iako naš odnos na početku nije bio jednostavan zbog mnogih nesporazuma. Ona je imala teško i traumatično djetinjstvo i mladost, što je dodatno kompliciralo naš odnos. Unatoč tome, nakon rođenja unuka sve se počelo mijenjati nabolje. Pomogli smo im koliko smo mogli, nastojeći se ne uplitati previše u njihove odnose, i s vremenom se naš odnos popravljao na obostrano zadovoljstvo”, piše nam gospođa Biserka.
Danas, napominje, svatko živi svoj život, ali su uvijek tu jedni za druge kada je potrebno pomoći. “Djeca znaju da su nam oni najvažniji u životu, i drago mi je što razumiju naše granice i potrebu za neovisnošću. Kad potpuno oslabimo, planiramo otići u starački dom. Ako ne budemo imali dovoljno za solidan dom, a ako oni ne budu mogli pomoći, prodati ćemo imovinu kako bismo riješili svoje potrebe. Mislim da je to čist račun i da je to pošteno prema svima. Pokušaji uvjetovanja i očekivanja koja često nisu realna dovode do vrlo teških trauma za sve”, zaključuje umirovljenica Biserka.
A kakvi su vaši obiteljski odnosi? Možete li se ovako pohvaliti?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!