Gospođa Jasna je nedavno izgubila roditelje i supruga te pustila sina jedinca u samostalan život. Njezina je svakodnevica, opisuje nam u povjerljivom pismu, izgubila smisao. “U kratkom vremenu izgubila sam roditelje i supruga. Sin je otišao na studij, a potom ostao živjeti daleko od mene. Sestra s kojom sam bila bliska također se udala i odselila. To što imam obitelji postalo je virtualno, daleko i nedostižno. Sada živim sama sa psićem i svakodnevno sam sve svjesnija kako mi se svijet sveo na jednu malenu, usamljenu prostoriju.”
“Nekad sam bila odlična kuharica, no sada je moj kuhinjski stol samo mjesto za nered, a posuđe koje bih nekada s veseljem prala sada me naprosto grozi. Umjesto da si kuham raznovrsno, hranim se samo kefirom, neslanim rižinim krekerima i hrpom lijekova. Ništa mi ne pruža zadovoljstvo, niti ima smisla. Sva moja nastojanja da si osmislim svrhu postojanja u ovim mi trenucima izgledaju kao borba bez kraja”, napisala je iskreno.
Surova realnost
S obzirom na sve što je prošla, ne osjeća se, tvrdi, depresivno, već samo živi u realnosti. “Shvaćam da mi ne može biti bolje; sve oko mene je samo bol. Svakodnevno se suočavam s gubicima i promjenama na koje ne mogu utjecati i osjećam da je moj život postao samo životarenje.”
“Što mi preostaje osim nastaviti bauljati sa svojim psićem po ovom sve užasnijem mjestu na Zemlji? Zbunjena sam i iscrpljena, no pokušavam se nekako nositi s ovim životom koji mi se čini kao beskonačna borba bez vidljivog izlaza”, zaključila je svoje pismo gospođa Jasna.
Laura: Gubim smisao
I gospođa Laura (57) suočila se s gubicima. Najprije joj je preminuo otac, pa voljena tetka, a potom od raka i prijateljica. Na sve to su i kći i sin odselili iz roditeljskog doma. Za supruga pak kaže da je sedam godina stariji i da se u mirovini potpuno povukao u sebe. “Nemam ničiju podršku više, osim u ovom psu. Zar to nije žalosno? Toliko mi se toga zaredalo u zadnjih par godina, da ne znam kako sam još imalo prisebna”, govorila nam je za susreta pokazujući na svog jorkširskog terijera.
“Pokušavam barem supruga natjerati da svaki dan malo prošećemo, ali on uvijek nađe izgovor za ostanak kod kuće. Sama hodam po kvartu i odlazim do parkića sa psom, ali ne mogu iz sebe istjerati sve dublji osjećaj usamljenosti. Na poslu mi je katastrofa jer radim s papirima i samo smo dvije u uredu, u ne baš najboljim odnosima. Baš sam se pogubila sva”, povjerila nam se.
Kako se vi nosite s gubicima? Povjerite na anonimno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
