O dobrobitima kretanja napisala je jedna unuka koja je pratila bakine navike. “Moja baka svako jutro bi u šest izlazila iz kuće, prije nego što bi sunce postalo prejako, a zimi je išla sat vremena kasnije. Hodala je oko dva kilometra, iako je tada već imala preko osamdeset godina. Dok je prolazila pokraj susjeda koji su sjedili ispred kuća, često bi joj govorili da bi i oni trebali početi hodati. Ona im je uvijek vedro uzvratila da joj se slobodno pridruže. No, nitko od njih nikada nije krenuo s njom.”
Baka je doživjela 91 godinu. “Do zadnje godine života živjela je sama, brinula o sebi i nije propuštala svoje jutarnje šetnje. Kako se približavala devedesetoj, malo je usporila i za duže šetnje počela koristiti štap koji je od milja zvala Gerta. Ipak, nikada nije postala vezana za kuću, niti je završila u invalidskim kolicima poput mnogih svojih susjeda, od kojih su neki bili i dvadesetak godina mlađi.”
“Jednom mi je liječnik rekao: ‘Što manje radite, manje ćete moći raditi. Što više radite, više ćete moći raditi.’ Bio je u pravu. Naravno, treba osluškivati svoje tijelo i znati kada je vrijeme za odmor, ali ako se zbog godina počnete povlačiti i čuvati kao da ste ‘pod staklenim zvonom’, vrlo brzo više nećete biti sposobni raditi baš ništa. Moja baka je toga bila svjesna”, zaključuje ova sudionica rasprave.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Tri nove navike
Potom je svjedočila jedna gospođa u dubljoj starosti. “Imam 84 godine i nedavno sam iznenadila samu sebe. Mijenjao se sat i nekako se poklopilo da sam na spavanje išla ranije nego inače. Odmah sam osjetila promjenu nabolje, ali je ispočetka nisam osvijestila.”
Promjene su, opisuje, bile sve očiglednije. “Nakon nekoliko dana odlučila sam obaviti nekoliko poslova u mjestu. Živim u selu srednje veličine i do dućana nemam niti jednog semafora pa još uvijek idem autom. Taj dan sam došla do auta, poletno sjela i odvezla se, a ispred trgovine uopće nisam uzela velika kolica koja su mi inače služila kao oslonac. Unatoč tome, sat vremena sam obilazila trgovinu bez nekog posebnog umaranja”, opisuje.
“Vratila sam se kući. Inače sam nakon odlaska u mjesto i u veliku kupovina umorna kao pas, ali ovaj put sam imala energije raspremiti, i još skuhati. Taj nalet energije trajao je nekoliko dana, a zatim sam opet usporila. Razočarana, odlučila sam analizirati što sam radila u danima prije tog iznenadnog naleta energije.”
Povrće kao energetska bomba
“Prvo što sam primijetila bilo je da nisam bila budna do 3 ili 4 sata ujutro ispred televizora. Bila sam u krevetu već oko 23 sata, najkasnije u ponoć. S hladnijim danima organizam mi je tražio da osim doručka, i nekog laganog jogurta ili samo jabuke ili naranče predvečer, jedem toplo varivo od povrća. Shvatila sam da su spavanje i bolje prehrana možda bile ključne za tu moju novu energiju. Uz to, imala sam posla oko lišća i pripreme okućnice za zimu, pa sam se dosta više kretala i bila sam s prijateljicom par puta u šetnji”, svjedoči ova 84-godišnjakinja.
Potom ističe: “I disala sam nekako dublje nego prije, dolazeći lakše do daha. Sve sam to odjednom povezala, pretpostavljam dakle da su mi nedostatak sna, neadekvatna prehrana i manjak tjelovježbe narušavali razinu energije i otežavali disanje.”
“Odlučila sam malo promijeniti stil života i već duže se osjećam bolje. Ne preskačem barem kratku šetnju, čak i kad je vani hladno, samo se toplije odjenem. Upravo izlazim, a kad se vratim, čeka me topla, gusta juha od bundeve. Drago mi je ako sam svojim primjerom nekome pomogla”, napisala je ova 84-godišnjakinja.
A vi, jeste li dovoljno aktivni?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
