Gospođa Viktorija povjerila nam je da je njezina majka završila u jednom privatnom domu za stare i nemoćne nedaleko Zagreba jer je njezina sestra, koja ju je njegovala, dobila rak debelog crijeva i morala je na operaciju.
“Živim daleko od obitelji, u gradu na moru. Kad je sestra morala u bolnicu, htjela sam majku uzeti k sebi, ali je nisam mogla nagovoriti da dođe. Brat koji živi na katu mamine kuće radi i nije ni htio obavezu prema njoj, iako ju je prisilio da mu prepiše cijelu kuću koja mu je naposljetku i pripala. Tako je mama prisilno završila u staračkom domu”, objašnjava gospođa Viktorija.
Budući da se trebala dobro organizirati i putovati majci u posjete, htjela je iskoristiti svaki trenutak koji može provesti s njom. Smatrala je da dom nije zatvor i da bi posjete trebale biti neometane, dok god posjetitelji dolaze u razumno doba dana i ne remete kućni red. “U domu su mi svaki put rekli da se moram najaviti. Nisam mogla doći kad sam mogla i htjela, nego sam se morala unaprijed naručivati, što je za mene bilo dosta stresno.”
“Kad sam došla zadnji put, sestra je pozelenjela od ljutnje što želim do majke i počela biti neugodna. Tražila sam šeficu, a ona je govorila da je ne smijem zvati jer je na sastanku. Dobila sam slom živaca i rekla im da ću zvati policiju. Gotovo sam na silu uspjela nekako doći do majke, a ona je jako tiho govorila i među njezinim zadnjim riječima, neću zaboraviti dok sam živa, bilo je: ‘Terapije gotove, želim kući.’ Kako sam joj mogla reći da se nema gdje vratiti? Sestra u bolnici, brat je ne želi, k meni neće. Morala je ostati.”
“Već je sutradan završila u bolnici s otvorenim ranama od ležanja. Očistili su je i ja nisam dala da je vrate u taj isti dom, već sam prema preporuci našla novi dom u koji ju je dovezla hitna pomoć. Odmah me nazvala vlasnica tog doma i rekla mi su mamu cijelu fotografirali, odnosno sve njezine rane po tijelu, jer ona ne želi snositi odgovornost za tuđe pogreške. Osam dana kasnije, moja majka je umrla”, svjedoči gospođa Viktorija.
Za kraj je dodala: “Nikako ne mogu pronaći svoj mir, a sve zbog nebrige i nestručnosti kojima sam svjedočila u tom domu. Razočarana sam, osjećam strah i nepovjerenje u dom kao instituciju. Suprug i ja imamo 65 godina i razmišljamo šta i kako ćemo kad budemo nemoćni, ali vjerujte mi, ostat ćemo kod kuće dokle god ide. Ne mogu shvatiti da postoje ljudi koji samo žele nečiji novac i nemaju empatije za nikoga, a od toga žive, i to dobro”, završava svoje povjerljivo pismo gospođa Viktorija.
Nema povrata novca
O izostanku empatije, pa i srama, svjedoči i naša čitateljica Ana, kojoj je u staračkom domu boravila teta o kojoj je brinula njezina obitelj. “Moja teta u starački dom je došla u subotu, a u nedjelju je već umrla. Uprava doma nije nam dala iznijeti tijelo dok ne platimo, i to iznos za cijeli mjesec. Budući da banka u nedjelju nije radila, morali smo hitno posuditi novce i donijeti im ih u dom. Tako smo za niti dva dana, koliko je teta bila u domu, na nedjelju, morali platiti 2.800 tadašnjih kuna, što je tada bilo puno.”
“Da stvar bude još gora, tetu smo zadnje bili ostavili u bolnici i u dom je trebala ići kad se oporavi. Iz bolnice, niti iz doma nam uopće nisu javili daje premještena, već smo to saznali kad je sutradan umrla u domu. Kao da svi surađuju za novac”, napisala je.
Nadali su se i vjerovali, piše nadalje, da će se dom namiriti za dvodnevni trošak smještaja tete te da će potom obitelji vratiti ostatak novca. “Nikakav povrat novca nismo dobili. Nismo se odlučili na tužbu jer je sudstvo skupo, a bojali smo se i da je korumpirano”, stoji na kraju pisma razočarane gospođe Ane.
Povjerite nam anonimno i svoja iskustva.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
