Teška priča iz staračkog doma: ‘Nemoćnog tatu odjenuli su u roza hlače’

Naša čitateljica Vlasta napisala nam je povjerljivo pismo u kojem objašnjava da je njezin pokojni otac završio u staračkom domu nakon što je pao i slomio kuk, zbog čega je bio slabije pokretan.

“Mislili smo da će mu u domu biti dobro, ali nažalost, svašta je tamo proživio. Navest ću samo nekoliko groznih situacija. Terapiju je dobivao neredovito, uvjerila sam se. Odijevali su ga u žensku odjeću (primjerice zatekli smo ga u roza hlačama i kričavo zelenoj majici), iako smo mu mama i ja donijele dovoljno njegove odjeće”, istaknula je gospođa Vlasta i naglasila koliko je dostojanstvo njegova oca time bilo pogaženo.

Razumije, ukazuje, da ih odijevaju u ono što im se čisto nađe pod rukom, i da se odjeća može pomiješati, ali starijeg muškarca odjenuti u ružičaste hlače, to ne može prihvatiti.

Potom je ukazala na činjenicu da se i sasvim vitalne i prisebne starije štićenike često proglašava mentalno neuračunljivima. “Njegovateljica se jednom prilikom toliko izvikala na njega i opsovala ga, da je bio sav nesretan i uplašen i zvao me da odmah dođem. Kad sam došla, rekli su mi da je sve to izmislio. Ti ljudi vidljivo pate zbog bezobzirnosti. Svi su se ti užasi događali u jednom javnom domu u središnjoj Hrvatskoj i nitko od nadležnih nije reagirao na moje pritužbe. Najblaže što mogu reći je da je grozno biti star i nepokretan u domu”, napisala je gospođa Vlasta.

“Ignorirali su me”

Pismom nam se javila i gospođa Ana. “Moja majka je tri mjeseca bila u jednom staračkom domu u neposrednoj okolici Zagreba. U tamnoj i uskoj sobi bilo ih je troje. Kap koja mi je prelila čašu bila je trenutak kad sam je našla kako leži i gori u temperaturi, a nitko joj nije prišao.”

“Zvala sam hitnu, međutim hitna nije htjela doći jer im nisam mogla izmjeriti točnu temperaturu budući da kod sebe nisam imala toplomjer, a nisam mogla dozvati nikoga od djelatnika. Takvu sam je, a hoda na dvije štake, na jedvite jade, sama dovukla do doktorice koja je na drugom katu. Ona je nije ni pregledala već je odmah ustvrdila da je kritično i za hitnu”, objašnjava nam gospođa Ana.

Iz doma je majku, sva razočarana, odvela kući. Bilo je to 20. u mjesecu i iako je platila cijeli mjesec, nije dobila povrat novaca za tih deset dana, što ju je zaboljelo. Riječ je bilo o skupom privatnom domu. Otišla je krajnje povrijeđena jer joj se na odlasku apsolutno nitko, ni vlasnica doma niti bilo tko drugi, nije udostojio obratiti.

“Došla sam po mamine stvari i potpuno su me ignorirali, kao da ne postojim. Zar se to tako radi? Imala sam dojam da je jedini cilj tog doma uzeti ljudima novce i ostavit ih da leže, a kad umru, dočekati novu budalu”, piše o svom negativnom iskustvu.

“Ne mogu si oprostiti”

I čitateljica Marta povjerila nam se iz dna duše: “Majku smo u dom dali na stručnu skrb, odnosno na oporavak, jer je slomila kuk. Nakon tri tjedna ‘rehabilitacije’ vratila se nepokretna i u fekalijama. Kad bih barem mogla riječima opisati kroz što je sve prošla, a i mi s njom. Ne mogu si oprostiti što sam je nagovarala da ode u dom kako bi se tamo, zbrinuta, brže i bolje oporavila. Užas”, piše gospođa Marta.

“Mamu sam vrlo brzo ispisala”

Slično iskustvo je s nama podijelila i gospođa Rajka. “Iz vlastitog iskustva s majkom shvatila sam da je starački dom opcija dok si zdrav, a za bolesne je to ubrzana zadnja stanica. Kad sam vidjela majku kako u domu propada fizički i psihički, uza sve obaveze koje su me stiskale, ispisala sam je iz doma i uzela k sebi. Tri i pol godine bila je sretna i umrla mirno u snu. Znam da sam postupila ispravno”, napisala nam je u povjerljivom pismu.

Kakva su vaša iskustva sa domovima za stare i nemoćne u Hrvatskoj? Povjerite nam posve anonimno.