Cijelo ljeto umirovljenik Tadija Aščić budio se u pet sati ujutro i žurio prema svojim pčelama, koje su smještene 150 metara od njegove kuće. Svakodnevno ih je pojio, liječio i štitio od raznih prijetnji, dok je oko košnica redovito kosio travu i održavao čistoću. Pažljivo je bilježio stanje svake pčelinje zajednice, a te zapise čuva i dostavlja inspekciji. Kada bi oko pola deset počele vrućine, vraćao bi se kući, no već u pet poslijepodne ponovno bi se posvetio svom radu.
“Posao je mukotrpan, puno je tu fizičkog naprezanja, ali nagrada je neprocjenjiva. Ne mislim na materijalnu korist, već na zadovoljstvo koje dolazi iz samog rada i povezanosti s prirodom i ovim mojim pčelama. Ne mogu zamisliti da u mirovini ležim i gledam TV”, kaže nam umirovljenik Tadija koji svake subote na zagrebačkom Trešnjevačkom placu prodaje svoj med, propolis, medun, imunomed, med u saću i med s borovim iglicama.
S mirovinom se obitelj ne bi pokrila
Supruga Ruža (56), priča nam, domaćica je, a njegova mirovina od 700 eura nije im dovoljna da njome pokriju sve životne troškove. “Od naših četvero djece, donedavno smo školovali još dvoje, a to košta. Sada je sin s 18 godina odlučio početi raditi, a najmlađa kći je na petoj godini Učiteljske akademije pa će, kad se i ona zaposli, financijski biti lakše. No, to ne znači da ću prestati raditi na imanju”, otkriva nam i dodaje da su mu dvije kćeri udane, jedna s obitelji živi nedaleko od njih, a druga u Črnomlju u Sloveniji.
“Ponosan sam i djed šestero unučadi, nikada nam nije dosadno. Blizanci koji žive blizu dolaze nam gotovo svaki dan”, govori ovaj umirovljenik koji je, prije nego što se zaposlio u policiji, tri i pol godine u Zagrebu vozio tramvaj, a prije toga radio je kao CNC operater u propalom TTM-u.
Unučad ne vodi do pčela jer su svi alergični na pčelinji otrov, osim najstarijeg unuka iz Slovenije. “Unuci, kćeri i zetovi pomažu mi kod kuće s poslom oko meda i održavanjem čistoće, ali djeci ne dopuštam da sama odlaze do košnica”, govori naš sugovornik.
Zbog pčela, gospodin Tadija ne odlazi od kuće dulje od jednog, najviše dva dana, no ne žali zbog toga. “Nikad nisam težio dalekim putovanjima, a ni skupo hrvatsko more me ne privlači. Radije na jedan dan odem u svoj rodni kraj u okolici Jajca, gdje posjećujem rodbinu i prijatelje. Nažalost, kuća više nema, sve je spaljeno u ratu. Moji roditelji su prognani, a supruga i najstarija kći su s njima izbjegle u Njemačku. Ja sam ostao ovdje, u okolici Zagreba, jer sam imao posao. Tek nakon devet godina pridružila mi se supruga s djecom”, prisjeća se teških dana.
Ne žali vremena ni truda
Lice mu se potom opet ozarilo, vratili smo se razgovoru o pčelama. “Nije mi žao nikakvog truda, fizičkog rada ni novaca kad su pčele u pitanju. Bilo je godina kad sam imao dvije tone meda, a ove godine sam primjerice dobio svega 500 kila. Bude koja subota da odem na plac i imam veći trošak, kad platim štand i gorivo, nego što zaradim. Ne marim za to, niti me to demotivira. Pčele ću imati dok sam živ ili barem dok je zdravlja. A pčele su moje zdravlje”, kaže.
Gospodin Tadija nam otkriva da se najviše traži med od bagrema, koji košta 10 eura po većoj staklenci, dok je imunomed (med s propolisom i peludi) 10 eura za manju i 20 eura za veću staklenku. Propolis s pumpicom također je tražen proizvod i košta 6 eura.
“Svim kupcima pokazujem certifikat koji jamči da su svi moji pčelinji proizvodi isključivo prirodni. Na to posebno pazim, a i susjedi znaju da me moraju upozoriti kada špricaju voćke, kako bih zatvorio pčele. Osim toga, brinem se da pčele nikada ne ostanu bez svježe pitke vode, jer bi inače otišle po kanalima gdje vrebaju bolesti. U prosjeku, popiju 50 do 60 litara vode za tri dana”, objašnjava.
foto: Tadija Aščić, privatna arhiva
Kad nije kod pčela, brine o okućnici i voćkama, ili se odmara u sjenici. “Supruga i ja smo vrlo društveni, a naša su vrata uvijek širom otvorena. Volimo otići u goste, ali još više uživamo ugostiti drage ljude. Kod nas nitko ne stoji na plotu, to svi znaju. Tko god dođe, uvijek se sjedne, skuha se kava, nazdravi se rakijicom, nešto prigrize, a uz smijeh i razgovor pretresu se sve aktualnosti”, kaže.
Davanja i dobit
Kad zbroji davanja, a stojnica na tržnici ga mjesečno košta 36 eura, te suncobran i vaga svake subote dodatnih 5,60 eura, tu su lijekovi, zaštita protiv bolesti, analiza meda u Križevcima, ambalaža, gorivo – ostane mu mjesečno zarada u iznosu od, kako kaže, još jedne mirovine.
“Dobro mi dođe dodatni novac, ali ljubav prema pčelama odavno je nadrasla materijalnu korist. Novac dolazi i odlazi, ali moje pčele ostaju sa mnom. Nema sretnijeg od mene dok ih gledam u letu, pratim njihovo rojenje, promatram kako skupljaju nektar i divim se savršenstvu njihovih zajednica, uređenih do najsitnijeg detalja. Ne mogu biti toliko izbačen iz takta, ljut ili nervozan, a da me one ne umire i ne odnesu sve moje probleme. Uz njih meditiram i vraćam se kući smiren, kao novi čovjek”, rekao je za kraj vitalni umirovljenik Tadija Aščić.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
