Samački život: ‘Nakon razvoda živim u podrumu s 400 eura mirovine’

Umirovljenik Miroslav požalio nam se da mu se, u ionako teškom samačkom životu, nižu nevolja za nevoljom. Dno je, opisuje, dotaknuo za nedavnih vremenskih nepogoda koje su pogodile njegov kraj. “Živjeti kao rastavljeni samac s hrvatskom mirovinom gore je od pakla. Radio sam 30 godina kao zaštitar, a bio sam i u Domovinskom ratu godinu dana. Imam 63 godine i tek nešto malo preko 400 eura mirovine.”

“Kad sam se razveo, otišao sam živjeti gdje sam si to mogao priuštiti, a to je bio podrum pun vlage. Kad je bila velika oluja, grom je udario u orah i velika grana je pala na moju nadstrešnicu i cijelu ju je uništila pa mi se sada slijeva voda”, opisuje nam svoje nevolje.

S penzijom jedva preživljava i ne može si priuštiti popravke. “Danas sve košta. Kad poplaćam sve režije ostane mi nekoliko eura dnevno, a to nije ni za pošteno se najesti. Psihički sam bolesnik koji se četiri godine liječio u Vrapču. Skupljam posljednje atome snage da nastavim”, opisao je ovaj branitelj.

Marija: “Bože, samo da je zdravlja”

Gospođa Marija (75) također živi sama, ali u gradu koji je, kako kaže, “pun ljudi, a nigdje bliske duše”. “Na moju veliku žalost, nemam nikoga svoga u ovom gradu u koji sam davno doselila. Upisala sam se u starački dom, ali su duge i preduge liste čekanja. Dok čekam na red imam osjećaj da polako umirem sama”, požalila nam se ova umirovljenica.

Mirovina joj, priznaje potom, nije dostatna za financiranje smještaja u staračkom domu. “Ako me pozovu, prodati ću stan i jedino tako ću moći doplaćivati dom. To bih savjetovala i onima starijim ljudima, čija se djeca ne brinu za njih. Gledam puno slučajeva oko sebe gdje se roditelji muče i preživljavaju sami, a djeca samo čekaju nešto dobiti, naravno, mukte. Oni koji imaju nekretninu, ili djecu, ne bi smjeli tražiti socijalnu pomoć”, mišljenja je.

Potom se dotakla i svoje samoće: “Samoću ublažavam šetnjama, izletima, idem na kavu s prijateljicom Ivanom, gledam TV, a volim i ručne radove. Budući da mi stanari zgrade imamo svoje dvorište, sadim cvijeće ispred svog prozora u prizemlju. Nadam se da će me, uz Božju pomoć, još malo poslužiti zdravlje”, povjerava nam se naša umirovljena čitateljica Marija.

Željka: “Čekam novu ljubav”

Gospođa Željka je udovica te se, piše nam, uvjerila kako je samački život nešto što ne može svatko razumjeti.  “Svijet bi bio ljepši kad bi ljudi više gledali sebe, a manje osuđivali druge. A vidim da samce koji se požale na samoću mnogi vole osuđivati i dijeliti im savjete. Znam da mnogi pate u samoći, iako osobno nisam od onih koji ne podnijeti živjeti sami.”

“Za sreću mi u samačkom životu nisu čak potrebni ni ljudi, iako imam jako malo onih s kojima se baš volim družiti. Držim se one izreke da je bolje biti sam nego u lošem društvu. No, ne snađu se svi jednako i treba imati empatije za svakoga”, smatra umirovljenica Željka.

Potom je napisala i kako si je organizirala život da ne potone. “Nakon što sam izgubila supruga, samoća mi nikada nije smetala jer ima mnogo lijepih stvari oko mene koje mi ispune dan. Srećom živim na selu pa imam kućne ljubimce, okružuje me predivna priroda. Volim slušati glazbu za dobro raspoloženje. Smatram da se i samac treba dobro organizirati, da mu ne prolaze dani uzalud, jer je svrha ono što nam daje smisao i treba je pronaći u svakom danu. Tako gotovo i nećemo misliti da smo sami, a kamoli jadni”, iznijela je svoje mišljenje.

Na kraju pisma povjerava nam da je otvorena i za novu ljubav. “Ako na životnom putu sretnem srodnu dušu, možda doživim još veću radost”, napisala je.

Žarka: “Sasluša me jedino papir”

Gospođa Žarka napisala nam je vrlo kratko pismo, ali je jedna rečenica bila dovoljna da u nju stane tisuću riječi o njenom samačkom životu: “Od ranog djetinjstva volim pisati kratke priče i sada, kad sam napunila 70 godina života i živim sama u jednom malom selu, osjećam da je papir jedino na svijetu što me razumije.”

Kakva su vaša iskustva u samačkom životu? Povjerite nam anonimno.