Povjerljivo
Povratnici iz inozemstva: ‘Imamo sve što možemo poželjeti, ali tu nismo sretni’
Povratnici u domovinu nakon dugog života u inozemstvu često se suočavaju s izazovima snalaženja u novom okruženju, bez bliskih prijatelja i obitelji. Osjećaj izolacije i gubitka povezanosti može otežati prilagodbu na novi način života, dok očekivanja o ugodnom i ispunjenom životu često ne odgovaraju stvarnosti. To ih dovodi do nezadovoljstva unatoč materijalnoj sigurnosti koju su stekli, o čemu nam svjedoči i gospođa Dorotea.
“Čitam o sretnim ljudima u starosti, no ja nisam jedna od njih. Imam 71 godinu, vitalna sam, moderna i relativno dobrog zdravlja. Financijski sam osigurana i imam lijepu kuću na periferiji većeg grada gdje su nam dostupni svi potrebnim sadržaji. No, unatoč tome što imam uvjete koje bi mnogi poželjeli, često se pitam zašto ne osjećam zadovoljstvo. Živim sa suprugom koji je tri godine stariji, no već se bori s lošijim zdravljem, što me dodatno brine s obzirom da živimo sami i nemamo nikoga bliskog oko sebe”, napisala nam je u povjerljivom pismu naša umirovljena čitateljica Dorotea.
“Godinama smo živjeli u inozemstvu, gdje su nam ostali prijatelji i znanci. Navikli smo na drugačiji način života i sustav koji bolje funkcionira, osobito u zdravstvenom sektoru. Povratak u domovinu donio je osjećaj nesigurnosti, osobito kad čitam o teškim uvjetima u staračkim domovima, čiji troškovi su visoki čak i za naše inozemne mirovine. Čini mi se da su mogućnosti za dostojanstvenu starost ovdje daleko od onoga čemu smo se nadali”, ukazuje na problematiku mnogih povratnika u domovinu.
Bez ciljeva i težnji
Potom je naglasila da materijalno blagostanje ne jamči unutarnju sreću. “Pitam se, u ovim godinama, u čemu još mogu tražiti izvor sreće? Iako imam više od mnogih, ne pronalazim ispunjenje. Kad sam bila mlađa, imala sam ciljeve i težnje koje sam uspjela ostvariti kroz rad, putovanja i iskustva. No, danas se osjećam kao da su se ta postignuća izgubila u sadašnjosti, kad više nemam novih ciljeva i izazova koji bi me ispunili.”
“Najveća zahvalnost koju osjećam odnosi se na moje zdravlje, koje mi omogućuje da budem aktivna. No, bez novih težnji, sve što bih možda željela ili trebala postaje obaveza, a ne užitak. Strast za novim iskustvima i uzbuđenje kao da su se izgubili s godinama, ostavljajući me u stanju tihe praznine”, požalila nam se.
“Svaki dan sve više osjećam kao da koračam kroz tunel bez izlaza. Koraci koje poduzimam djeluju predvidljivo. Pomisao da starost može biti tek puko životarenje dovodi me do osjećaja besmisla. Koliko god se trudila pronaći radost u svakodnevici, sve postaje samo podsjetnik na prolaznost života”, njezine su misli.
“Svi koraci u budućnost sada mi djeluju kao nejasne slike, kao da nedostaje jasnoća i sigurnost koje su me nekoć vodile. Bez bliskih ljudi osim supruga, preostaje mi nada i molitva za mir i zdravlje jer u ovom razdoblju života, to je ono što još može dati barem tračak svjetla na kraju tunela”, napisala je za kraj umirovljenica Dorotea.
Napišite nam i vi svoja iskustva.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!