‘Posjetila sam majku u domu i čula zaposlenike kako me ružno ogovaraju’

Nezadovoljstvo članova obitelji štićenika domova za stare i nemoćne u Hrvatskoj nije rijetkost, a kako nam svjedoči čitateljica Zora, često se javlja zbog osjećaja nemoći pred sustavom

“Deset teških godina već posjećujem majku, sada već gotovo nepokretnu i dementnu, u jednom našem javnom staračkom domu. Dio osoblja je u redu, ali nekolicina njih zna biti drsko i vidi se da posao obavljaju preko volje. Štoviše, nekad mi se čini i da ga mrze”, piše gospođa Zora u uvodu.

Ogovaranje

“Nedavno sam majku, koja je u kolicima, htjela malo izvesti na svježi zrak. Ostala u šoku od onog što sam čula. Zamolila sam naime muškog zaposlenika da mi je pomogne odjenuti, a kad je to odradio otišao je i slučajno sam čula kako me ogovara drugom osoblju. Naime, mučio se s maminim ukočenim rukama i onda me otračao rekavši: ‘Jedva sam se suzdržao i držao zube čvrsto stisnutima da je ne otkantam’. Bila sam potpuno zgranuta”, opisuje gospođa Zora.

Bilo je još slučajeva, piše, kad nije mogla vjerovati kako se takve stvari mogu događati u takvoj ustanovi. “Nedavno sam telefonski nazvala dom i najavila im da ću doći i izvesti majku u kolicima u 16.30 poslijepodne. Međutim, nešto mi je hitno iskrsnulo te sam točno u 16 nazvala osoblje i javila zaposlenici da moram odgoditi posjetu te da majku taj dan ipak neću moći izvesti. Na to mi se zahvalila što sam ih obavijestila, no nikome nije prenijela informaciju”, objašnjava slijed događaja.

Satima u predvorju

“Jadnu majku, staricu od 88 godina koja je invalid, ostavili su u kolicima na glavnom holu i ona je doslovno satima nepomično sjedila i čekala me. Srce mi se steže kad se sjetim. Kad sam došla nakon nekoliko dana kako bih je ponovo izvela, dvije su me zaposlenice napale kako sam mogla reći da ću doći, a nisam se pojavila. Tako sam na kraju ja bila kriva, a ne zaposlenica kojoj je očigledno na jedno uho ušlo, na drugo izašlo sve što sam joj govorila.”

Potom je gospođa Zora dodala da se nema kome žaliti i da se samo prebacuju loptice te nitko ne odgovara. “Svi su samo bijesni što rade i primaju, kako tvrde, male plaće. Uvjerila sam se da hine ljubaznost, a ne mogu smisliti starce koji tamo žive svoje zadnje dane. Više nego strašno je što znam to čeka i mene kad dođem na red za dom. Nesretna sam zbog toga”, opisala je gospođa Zora svoju bol i teške misli.

Povjerite nam anonimno i svoja iskustva.