Mozaik
Patricia (77): ‘Ne mogu u mirovini samo čistiti kuću, udomila sam troje djece’
Malo kome uopće pada na pamet na kraći rok udomljavati nezbrinutu djecu iz domova, a još se rjeđe na to odlučuju ljudi u trećoj životnoj dobi. Ipak, umirovljenica čiju priču donosimo svjedoči da je takva odluka bila jedna od najboljih koje je donijela u životu.
Udomljavanje djece nakon 70. godine života može biti izazovno, ali unatoč predrasudama o dobnim ograničenjima, mnogi stariji posvojitelji tvrde da ih briga o djeci drži vitalnima i pruža im novu životnu svrhu.
O ovakvim primjerima u Hrvatskoj još ne čitamo, jer udomitelj ne može biti stariji od 60 godina, osim ako nastavlja obavljati udomiteljstvo ili ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik. Nadamo se da će se zakonska ograničenja mijenjati jer priča starijeg bračnog para iz Velike Britanije potvrđuje da ni poodmakla dob ne mora biti prepreka za pružanje kvalitetne skrbi i ljubavi.
I 77-godišnja Patricia Swan mislila je da je prestara za brigu o maloj djeci, a danas ona i njezin suprug brinu o troje braće i sestara mlađih od sedam godina. “Prije dvije godine motala sam se nešto po kući, a onda je radijska emisija promijenila tijek mog života. Voditelj je govorio da u našoj lokalnoj zajednici kronično nedostaje udomitelja za nezbrinutu djecu i bio je to očajnički apel svima koji su voljni pomoći. Pomislila sam da bih trebala nešto poduzeti po tom pitanju”, rekla je za The Guardian.
Tada je imala 75 godina, pa je njezina sljedeća misao bila: “Sigurno sam prestara za udomljavanje djece.” Međutim, odmah je počela istraživati po internetu i kad je uvidjela da ne postoji gornja dobna granica, ona i njezin suprug predali su prijavu. Šest mjeseci kasnije, brinuli su o dječaku od 17 mjeseci i njegovoj šestomjesečnoj sestri.
Šest mjeseci provjera i obuke
Nisu djeca dakako došla preko noći. Par je kroz 26 tjedana prošao niz testiranja i razgovora sa stručnjacima, kako bi uopće ušli u izbor kao pouzdani udomitelji. “Plakala sam kad su nas odabrali,” rekla je ova umirovljenica.
Kad su djeca stigla, doživjela je, naglašava, blagi šok. “Pomislila sam što ja to, zaboga, radim? Međutim, strahovi su ubrzo nestali. Tijekom sedam mjeseci koliko sam brinula za sestru i brata, pozitivne promjene koje sam primijetila kod oboje bile su dovoljna nagrada da ustrajem u svom naumu oko udomljavanja.”
“Dječak s godinu i pol, kad je došao k nama, nije znao ni jesti ni ništa govoriti i često je bio frustriran, ali se stvarno smirio i kod nas postigao veliki napredak. A kod djevojčice sam svjedočila mnogim njezinim prvim trenucima, poput sjedenja, okretanja i izbijanja zubića. Zaista razvijete snažnu vezu s tom djecom”, rekla je.
Prekinula monotoniju života
Prije udomljavanja, Patricia je u mirovini bila sedam godina. Tijekom karijere radila je kao glavna domaćica u hotelima. Odgojila je tri svoje kćeri, a potom pomagala i oko unučadi. Njezina kći Tracey (54), udomljavala je djecu, ali to nije bilo nešto o čemu je gospođa Patricia ranije razmišljala. “Kći me i prije nagovarala da barem pokušam nekoga posvojiti, ali sam je uvijek odbijala. Mislila sam da za to nemam vremena, jer sam u godinama prije nego što sam počela udomljavati djecu stalno brinula o kući i vrtu, ali i konjima moje druge kćeri. Međutim, osjećala sam da mi nešto nedostaje.”
“Ne možeš svaki dan samo čistiti kuću, a dosadilo mi je i pečenje kolača. Tako smo najprije udomili dvije bebe, a nakon kratkog predaha još petero djece. Trenutno brinemo o troje braće i sestara, koji imaju dvije, pet i šest godina, i oni će ostati malo duže s nama”, istaknula je.
Praksa kratkotrajnog udomiteljstva
Upravo se zbog svojih godina umirovljenica Patricia prijavljuje za kratkotrajno udomiteljstvo, što je kod njih uobičajena praksa. Djecu uzima na manje od godinu dana, najčešće na nekoliko mjeseci, a onda uzme predah od nekoliko dana ili tjedana. Iako ona i njezin suprug zajedno udomljavaju djecu i brinu o njima, ona je glavna skrbnica. Odlučila je primati samo djecu mlađu od sedam godina. “Stariji zahtijevaju previše energije. Osim toga, mlađi su obično u krevetu do 19 sati i nakon toga stignem malo odmoriti”, kaže.
Iako djeca ponekad mogu biti naporna, opraštanje od njih je još teže. “Uvijek mi se srce kida kad moraju otići, ali sam sretna što sam im barem malo pomogla na putu odrastanja. Zauzvrat, ta djeca me održavaju mladom. Na primjer, puno vremena provodim s njima u zoološkom vrtu, a tamo nisam bila godinama. Obožavam te obilaske”, kazala je.
Više nije mrzovoljna žena
Također smatra da ju je udomiteljstvo promijenilo, nabolje. “Nekad sam bila pomalo mrzovoljna žena. Mislim da sam bila i dosadna. Trebalo mi je nešto što će me pokrenuti, zbog čega ću živnuti, a udomiteljstvo mi je pružilo upravo to. Mislim da bi svatko u mojim godinama, tko je dobrog zdravlja, trebao razmisliti o udomljavanju. Stariji ljudi imaju puno više vremena i strpljenja, često i kuće s praznim sobama i vrtovima. Lakše se posvetiti toj djeci kad nemaš svoju djecu oko sebe”, napominje.
Osobno, želi nastaviti s udomljavanjem. “Planiram to raditi dokle god budem zdrava i sposobna za to. Možda me djeca potpuno iscrpe do 19 sati, ali se zato svako jutro zbog njih probudim radosna.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!