‘Otac nije mogao sam jesti, u domu su mi odbrusili da ga ne stignu hraniti’

Kako nam piše čitateljica Neva, smještanje njezinog oca u dom za stare i nemoćne od samog početka nije išlo glatko. “Moj otac godinama je bio na listi čekanja za prijem u starački dom, no nikada nismo dočekali da ga sami pozovu. Svaki put kada bih nazvala ili otišla na razgovor, obećavali su da će doći Komisija koja će procijeniti njegovo stanje.”

“Međutim, ta su obećanja ostajala samo riječi sve do trenutka kada sam odlučila situaciju prijaviti medijima, uključujući televiziju. kad sam im to rekla, preko noći su ‘promijenili ploču’. Tri predstavnice iz doma, uključujući socijalnu radnicu, došle su u naš stan već sutradan! Samo tri dana nakon našeg razgovora, moj otac bio je smješten u dom”, opisala je slijed događaja naša čitateljica Neva.

Kad je otac ulazio u dom, svjedoči, platili su mu obilježavanje odjeće posebnim aparatom. “Unatoč tome, njegove su stvari svakodnevno nestajale. Mama i ja bismo ga prilikom posjete često našle u tuđoj odjeći, pa čak i u ženskoj spavaćici. Kad sam pitala što se događa, odgovarali su mi da je odjeća na pranju ili da ne znaju gdje je ili da to moram pitati nekog drugog. Tjednima smo se borili s tim problemom, da bi na kraju u njegovom ormaru ostalo samo nekoliko komada odjeće koja niti je bila čista, niti je bila njegova”, svjedoči ova kći.

Ne stignu hraniti nemoćne

Što se tiče prehrane, napominje, obroke je osoblje ocu često ostavljalo na ormariću pokraj kreveta. “S vremenom je postao preslab da bi se mogao sam hraniti. Kada sam osoblje pitala nahrane li ga oni ponekad, odgovorili su mi da gdje bi one došle da ga još hrane. Od tada smo ga uglavnom dolazile hraniti moja mama ili ja. Svaki mjesec uredno smo plaćale dom, iako su se uvjeti za našeg oca samo pogoršavali”, tvrdi ona.

Potom je u dom došla zarazna bolest te je uvedena zabrana posjeta. “Došla sam pred vrata doma kako bih provjerila ima li novih obavijesti oko puštanja u dom, te sam glavnu sestru pitala kako je moj otac. Ona je sa smiješkom rekla da je tata odlično, da dobro jede i razgovara. Ta je informacija na neki način utješila mene i majku i bile smo mirne. Tjedan dana kasnije, kad smo napokon mogle ući u njegovu sobu, doživjele smo šok. Otac je ležao u krevetu potpuno nepokretan, mršav kao kostur, sa zatvorenim očima i u lokvi mokraće”, svjedoči nadalje.

Otišla je u šoku kući, a još isti dan iz doma su je izvijestili da je otac odveden u bolnicu. “Tamo su ga hranili na sondu, a nakon tri dana njegovo se stanje popravilo i vraćen je u dom. Nažalost, dva dana nakon njegovog povratka stigla je obavijest da je umro. Nadam se da je dobio barem čašu vode jer je bio potpuno ovisan o humanosti i empatiji osoblja. Osobno, nisam očekivala toliko bešćutnosti koliko sam je u domu za starije i nemoćne doživjela posjećujući oca””, napisala je.

“Svi mi trebali bismo biti svjesni da ćemo jednog dana i sami ostarjeti. Svi mi čeznemo za lijepom riječima, hranom i malo vode. Ponekad se pitam gdje su danas nestali empatija i ljudskost. Izreka glasi: Oholost vodi u propast, a bahatost uzrokuje pad. Nažalost, čini se da se to prečesto zaboravlja u institucijama koje bi trebale pružati skrb i podršku najranjivijima u našem društvu”, riječi su ove kćeri.

Napišite nam, posve anonimno, i vi svoja iskustva sa staračkim domom.