“Starija susjeda rekla mi je nešto što me proganja već dvije godine. Stara sam, rekla mi je, i mogla bih uskoro umrijeti. Kada? Za dvije ili tri godine? Rado bih dala sve preostale godine života da mogu provesti samo jedno popodne s mamom i tatom. Zove se Bianca, ima 82 godine i rođena je u gradiću Asola na sjeveru Italije. Emigrirala je u Australiju gdje živimo u istoj zgradi”, započinje poučnu kolumnu za The Guardian novinarka i spisateljica Yumi Stynes.
Susjeda Bianca joj se ponudila jednom tjedno iznositi kante za smeće na ulicu. “Zauzvrat joj dajem domaće džemove i marmelade. To je neravnopravna razmjena, ali tako je već dvije godine. Njoj to daje svrhu, a mene je mnogo naučila o životu”, priznaje.
”Svaki put kad se osjećam kao loša i nezahvalna kći, sjetim se Biance koja bi sve dala da može provesti jedno jedino popodne s roditeljima. To mi je podsjetnik da je vrijeme koje provedem sa svojom mamom dragocjeno. U početku sam mislila da Bianca želi vidjeti svoju majku i oca kako bi opet bila djevojčica. Da želi da je mama nježno drži u naručju i tepa joj. Da želi dopuštenje roditelja za nestašluke, ali i osjećaj zaštićenosti. Bila sam u krivu”, ukazuje.
Što želimo da roditelji znaju
“Shvatila sam to tek kad sam je jednom posjetila i pitala je što bi roditeljima rekla kad bi mogla provesti to jedno popodne s njima. Rekla je: Ispričala bih im svoj život. Rekla bih im sve o svojoj djeci, unucima, praunucima. Dala bi im do znanja da sam ponosna na svoju obitelj i da sam odgojila četvero predivnih ljudi. Mirna sam i ispunjena.”
Želi, drugim riječima, da roditelji znaju da je ona dobro. Da znaju kako je na sigurnom, kako je donijela prave odluke i dobro prošla u životu. Želi im dati do znanja da je njihov posao odrađen i da više ne moraju brinuti. Mogu se odmoriti. Ima dokaze. Ima svoju divnu odraslu djecu, unuke i praunuke. Ima sigurnost, ima stabilnost.
“Ovako mi je govorila: Majka i otac se osjećaju odgovorni za svoju djecu i zauvijek brinu! Život me odveo daleko od njih, iz Italije u Australiju. Nisam otišla zato što me nisu voljeli ili zato što sam htjela biti neovisna. Otišla sam zbog ljubavi. Majku sam izgubila prije 43 godine, ali meni se i danas čini kao da nikad nije umrla. Često, kad idem u krevet, poljubim fotografiju na kojoj su mama i tata. Kažem im da bih voljela da su ovdje. Čak i na samo jedan dan.”
Dobro sam, ne brinite
Podsjeća nas to na u napuštenu telefonsku govornicu koja stoji na jednom travnatom polju u Japanu, za koju svi znaju. Ta govornica nema stvarnu telefonsku vezu, ali tu dolaze ljudi iz cijele zemlje kako bi, naravno simbolično, razgovarali s preminulim članovima obitelji. Povjeravaju im osjećaje, obiteljske novosti ili im jednostavno kažu koliko im nedostaju. Ono što se ističe u snimkama su svakodnevni razgovori. “Tvoj brat je dobio unapređenje.” “Tvoja nećakinja je bila izvrsna u školi.” “Jeli smo onu piletinu koju voliš.” “Nedostaješ nam. Nedostaješ mi.” “Ne brini.”
Vratimo se našoj 82-godišnjakinji. “Bianca je u životu doživjela veliku tragediju. Plakala je dvije godine kada je njezin sin preminuo kao beba. No, rekla je da nije njezino najveće breme koje nosi jer je za su za dijete napravili apsolutno sve što su mogli. Rekla mi je: Moje najveće žaljenje je nešto drugo. Znate, moja majka je imala četvero djece. Nekoliko sati prije nego što je umrla nije mogla govoriti, ali je napravila gestu rukama i napisala 4, a onda prekrižila i napisala 3. Jedno je dijete nedostajalo. Mislila je na mene. Nisam mogla biti tamo uz nju. Sad me bolje razumijete. I moju želju da mami kažem – Dobro sam, ne brini.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
