Željko Schwabe (77): ‘Volim svoj posao i nisam mirovao ni dana, a niti to planiram’

Nakon ispunjenja uvjeta za mirovinu prije 13 godina, gospodin Željko Schwabe (77) iz Zagreba otvorio je vlastiti biznis, odnosno Ured ovlaštenog inženjera građevinarstva. “Tadašnji zakon nalagao je da se morate odreći mirovine ako želite imati vlastiti ured. Naredne tri godine bile su naporne, plaćao sam poreze i doprinose te praktički državi poklonio 36 mirovina. Potom sam odlučio zatvoriti ured te sam se u jednoj privatnoj tvrtki zaposlio na pola radnog vremena. Tako sam mogao primati i mirovinu”, govori nam.

Ubrzo je dobio poslovnu ponudu iz Instituta IGH, gdje je proveo većinu svog radnog vijeka. Ni trenutka nisam dvojio hoću li prihvatiti tu priliku i s velikim entuzijazmom ondje radi i danas.

“Volim svoj posao. Tijekom cijele karijere bavio sam se, a i dalje se bavim, cestovnim kolničkim konstrukcijama. Gotovo da i nema u Hrvatskoj državne ceste niti autoceste koju nisam ili projektirao ili bio u nadzoru, ili odradio kao revident projekta. Znanje sam prenosio i mlađim generacijama, i to kroz dugogodišnja predavanja na Tehničkom veleučilištu Zgreb (TVZ) i specijalističkom studiju, gdje sam držao katedru ‘Kolničke konstrukcije’. Sada, između ostalog, podučavam i djelatnike IGH”, ističe naš cijenjeni stručnjak, koji je autor više od 50 radova objavljenih u stručnim publikacijama.

Gorljivi sportaš

Nakon posla, gospodin Schwabe uskače u sportsku odjeću. Triput tjedno igra tenis, po dva sata “u komadu”. “Nekad sam mogao igrati po pet, šest sati bez stanke. Natjecao sam se na turnirima i povremeno radio kao trener. Čak sam 17 godina uzastopno nosio titulu teniskog prvaka Instituta IGH. Ovaj je sport bio i ostao moja najveća strast, a ljubav mi je prenio otac tijekom odrastanja u Našicama. Nije me zaustavila ni endoproteza na oba koljena prije nekoliko godina. Doduše, više ne letim po terenu kao nekad, ali evo me, i dalje sam uporan na teniskom terenu”, doznajemo od čovjeka kojemu nikada ne bismo dali godine koje nosi.

Da bi uz zahtjevan posao mogao putovati na turnire diljem regije, trebao je podršku obitelji. “Imao sam sreće jer me supruga Zdenka voljela pratiti posvuda. Bila je i ostala moj najveći oslonac u svemu. Zajedno smo od studentskih dana, no djecu, i to blizance, dobili smo u malo kasnijoj životnoj dobi. To je bio najsretniji trenutak naših života, ali i najteže razdoblje jer smo se morali priviknuti na drugačiji, djeci podređen život. Čak sam privremeno i radio u Njemačkoj, pa se ona tu dala sto posto. No, kad sam se vratio i kad su naši Iva i Davor malo porasli, uključili smo ih u sport i uživali s njima’, doznajemo od našeg sugovornika.”

Uredan život

Svoju vitalnost pripisuje sportu, nepušenju, urođenom optimizmu i stalnom radu. “Ne bih mogao sjediti u stanu i gledati televiziju; to za mene nije opcija. Vikendima i tijekom godišnjeg odmora odlazim u Gospić, gdje supruga u rodnom kraju provodi ljeta, ili zajedno idemo u naš apartman na otoku Pagu. Prije moje operacije koljena, svake zime smo odlazili na skijanje, uglavnom u austrijska skijališta. Nažalost, toga sam se morao odreći”, priznaje nam.

Još nešto održava našeg živahnog sugovornika poletnim, a to su njegovi unuci. “Kći Iva i zet podarili su nam unuka Luku, koji je ovoga rujna proslavio četvrti rođendan, a sada čekamo i njihovo drugo dijete, djevojčicu koja na svijet stiže u studenom. Sin Davor i snaha imaju dvogodišnjeg dječaka, našeg Danijela. Supruga i ja obožavamo unuke i najsretniji smo kad nam dođu u posjetu, tada im se u potpunosti posvetimo”, razdragano govori gospodin Željko.

Zadovoljni uz male gušte

U svakodnevnom životu, gospodin Željko i njegova supruga Zdenka, profesorica književnosti koja ima i diplomu iz bibliotekarstva, praktični su. “Nemamo velikih zahtjeva pa nemamo ni velikih briga. Racionalni smo i zapravo najviše trošimo na hranu, a odjeće nam ne treba toliko. Izađemo na ručak ili večeru barem jednom mjesečno, a često se vraćamo i u Liku gdje imamo posebna mjesta koja volimo. Tamo smo se i vjenčali”, kaže s osmijehom.

Njegovo srce još uvijek kuca i za rodnu Slavoniju. Iako je obiteljsko imanje u Našicama prodao, uspomene na djetinjstvo i mladost ostale su žive. “Moj djed bio je vrtlar glasovitog grofa Pejačevića. Otac mi je često pričao kako je, kao dječak, kod njih jeo banane jer je grof imao vlastiti grijani staklenik. S Dorom Pejačević, poznatom skladateljicom i pijanisticom, često je igrao tenis. Djed je oca nazvao po Dorinom ocu, Teodoru Pejačeviću, koji mu je bio i kum”, otkriva naš sugovornik, koji osim slavonskih korijena po ocu, nosi i korijene iz Boke Kotorske po majci.

Osim što je u mladosti igrao tenis, košarku i rukomet, bio je i nadomak slave kao bubnjar. “Ni sam ne znam kako sam sve stizao, imao sam odlične ocjene u školi, bavio se svim mogućim sportovima i još svirao u sastavu Blue jeans. Nakon gimnazije me čak i Kićo Slabinac pozvao u Dinamite. Vraški sam se dvoumio, ali otac je htio da završim fakultet pa sam se na njegov nagovor odlučio za studij građevine u Zagrebu. I on je bio upisao taj fakultet, ali ga nije uspio završiti jer se teško razbolio pa se morao vratiti kući na dugi oporavak”, doznajemo.

Učiti i raditi – do kraja života

Za kraj našeg razgovora, gospodin Željko još jednom naglašava važnost kontinuiranog rada i edukacije ljudi treće životne dobi. Nije nevažno reći i da si je on prije godinu dana kupio sintesajzer i počeo učiti svirati slijedeći online lekcije.

“Ako, poput mene, imate relativno dobru mirovinu, to nije razlog da se opustite i povučete u četiri zida. Onima na vlasti poručujem da ljudima starijih generacija nastoje pružiti priliku da ostanu aktivni. U malim mjestima, gdje su društvene aktivnosti ograničene, to može predstavljati veći problem nego u gradu, ali ne treba odustati od poticanja društvenih veza i organiziranja aktivnosti koje će starijim sugrađanima omogućiti da ostanu uključeni u zajednicu. Na taj način će zadržati vitalnost i doprinositi društvu, što je korisno i za njih same i za mlađe generacije”, poruka je našeg svestranog i neumornog sugovornika Željka Schwabea.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.