Životna savjetnica Philippa Perry anonimnu čitateljicu The Guardiana savjetuje kako prepoznati trenutke u kojima upada u samosažaljenje i te joj daje naputke kako vježbati samosuosjećanje. Pročitajte, praktično je i svima korisno znati jer nema tog čovjeka kojemu je život ravna crta.
Očajna žena je napisala: “Osjećam se kao da sam kroz godine dopustila da me životni udarci i neuspjesi potpuno slome i sada živim među ruševinama svoje sreće. Kad sam bila mlada, čitala sam knjige o naivnim antijunacima koji su prolazili kroz smiješne dogodovštine i mislila sam da će se, ako budem otvorenog uma, i meni događati zabavne stvari. Brzo sam shvatila da u stvarnom svijetu to ne ide tako”, stoji u pismu.
Prvi udarac koji je teško primila, objašnjava, dogodio joj se još na fakultetu. “Upisala sam magisterij iz likovne umjetnosti, ali se mentorici toliko nisam svidjela, niti ja niti moji radovi, da me nije pustila na drugu godinu. Bila sam drugačija i moji su se radovi mnogima sviđali, ali ona je uspjela uništiti svo moje nadahnuće i moj entuzijazam.”
Drugi udarac koji je uslijedio bila je izdaja od osobe od koje je to, uz roditelje, najmanje očekivala. “Jedna od mojih najboljih prijateljica prestala je razgovarati sa mnom i nikada mi nije rekla zašto. Samo je prekinula svaki kontakt. To je poljuljalo moju vjeru u prijateljstva i od tada ljudi mogu biti dio mog životu, ali tu ne ostaju dugo.”
Novi poraz u četrdesetima
“Rastavila sam se nakon dugog i mučnog sudskog postupka. Od tada je prošlo više od deset godina, a ja se još uvijek borim uživati u bilo čemu u životu.” To, piše nadalje, nije sve. “Potom sam prihvatila posao na kojem sam dobila minimalno obuke, ali su me stalno kritizirali i pozivali me na red zbog pogrešaka. Na kraju sam doživjela živčani slom.”
Zna, napominje potom, da postoji pravilo prema kojemu ljudima ne smijemo dopustiti previše moći nad nama. Ali, vjerovala je. “Sada se osjećam kao da sam pretrpjela previše poraza. Želim više od života. Mislila sam da će se s vremenom pojaviti i nešto lijepo u mom životu, ali ništa se nije dogodilo. Kako izaći na pravi put i opet početi uživati u životu?” pitala je životnu savjetnicu i psihoterapeutkinju.
Samosažaljenje ne pomaže
Uslijedio je mudar odgovor: “Mislim da polako shvaćate kako pasivnost i čekanje da vam se nešto dobro dogodi samo od sebe, ne funkcionira. Treba vam nova strategija. Već i sama spoznaja toga za vas je korak naprijed. Bravo! Idući korak neka vam bude zamijeniti samosažaljenje, koje vam neće pomoći, samosuosjećanje, koje hoće. Teško je razlikovati ta dva pojma, pa bi vam ova vježba koju ću opisati mogla pomoći.”
“Uzmite papir i podijelite ga na dva stupca. Prvi nazovite Samosažaljenje, a drugi Samosuosjećanje. Ispod naslova Samosuosjećanje napišite: Konstruktivno je i potiče emocionalnu otpornost, samosvijest i rast. Ispod naslova Samosažaljenje napišite: Destruktivno je i vodi u ciklus negativnosti, bespomoćnosti i emocionalne stagnacije.
Potom joj savjetuje neka razmisli o tome kako o svom životu razgovara sama sa sobom, kao i koje radnje iz toga proizlaze, odnosno izostaju. “Zatim razmislite u koji biste stupac stavili svaku od tih stavki. Na primjer, ako poduzimate nešto proaktivno kako bi si pomogli, kao što je primjerice traženje pomoći poput ove, to bi išlo u stupac Samosuosjećanje. Ako se pak fokusirate na to da ste žrtva i osjećate ogorčenost prema drugima, to vodi unutarnjoj nesigurnosti i silaznoj putanji, što bi išlo u stupac Samosažaljenje.”
Važno je, napominje stručnjakinja, naučiti prepoznati kada upadamo u samosažaljenje. Tada možemo korigirati način razmišljanja i naše mehanizme suočavanja iz sažaljenja promijeniti u suosjećanje. “Nemojte upadati u zamku srama ili krivnje (ponašanje povezano sa sažaljenjem), nego se pohvalite kada prepoznate da se sažalijevate (ponašanje povezano sa suosjećanjem)”, naputak je.
Proaktivnost vs. bespomoćnost
Emocionalni ton samosuosjećanja, napominje, ljubazan je i topao, a uključuje proaktivnost u smanjenju vlastite patnje te osjećaj povezanosti s drugima. “Samosažaljenje donosi osjećaj bespomoćnosti, ogorčenosti i izolacije, što vodi u depresiju i preplavljenost emocijama. Umjesto da dopustite da vas vaše emocije obuzmu, razvijte dio sebe koji iz daljine promatra te emocije i depresivne misli. Na taj način nećete biti preplavljeni njima jer ćete promatrati, a ne biti te misli i osjećaji.”
“Prirodno je fokusirati se na negativne aspekte naših života, ali ako zanemarimo ono što nam ide dobro, nećemo se moći podići. Vi tražite više uživanja, više svrhe i to su sjajni ciljevi, ali nemojte zanemariti ni ono što već imate jer ponekad nam se sviđa ideja nečega, a onda stvarnost pokaže da smo se prevarili u očekivanjima.”
“Nastavite eksperimentirati s onim što bi vam moglo donijeti životnu svrhu i radost, umjesto da čekate da stvari same padnu u vaše krilo. Zamijenite dakle pasivnost i osjećaj krivnje (samosažaljenje) proaktivnošću i preuzimanjem odgovornosti (samosuosjećanje). Tako ćete više uživati u svom životu, a i drugi će vas više voljeti.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
