Ljudi u dobi od 70, 80 i 90 godina često izražavaju žaljenje zbog gubitka zdravlja, energije i fizičke snage koju su imali u mladosti. Nedostaju im aktivnosti i druženja. Teško im je prihvatiti i činjenicu da više neće dobiti priliku ostvariti snove za koje su mislili da imaju vremena.
“Starost je teška. Nisam tašta i nisam površna, ali neki dan sam si nakon dugo vremena htjela lakirati nokte na rukama jer sam bila pozvana na važnu prigodu. Kad sam uvidjela koliko mi se tresu ruke, vjerojatno jer imam bolesno srce i štitnjaču, zapanjila sam se. Desnu sam jedva uspjela lakirati, ali za lijevu sam zamolila kćer da mi pomogne. Šutjela sam, i onda joj rekla rečenicu s početka: Starost je teška Često se pitam što li me još čeka”, rekla nam je nedavno u razgovoru jedna naša sugovornica.
Kasno za snove
Gospodin Andrej nam je ispričao da je nekad puno putovao, osobito nakon što mu je, kad je bio u kasnim pedesetima, umrla supruga. “Od tada sam radio i živio za putovanja i barem sam si dvaput godišnje priuštio neko daleko putovanje. Bio je to moj ispušni ventil. Sada više ne mogu tako lako izdržati put koji traje po deset ili petnaest sati u zrakoplovu. I na destinacijama sam nekad htio sve vidjeti, svakog upoznati, svuda se popeti. Sada sam ta putovanja ograničio na bliža odredišta, imam prijateljicu pa odemo na najviše tri do pet dana tu po bližoj Europi. Nekako nemam više energije i nisam jednako nabrijan kad negdje odem. Usporio sam”, istaknuo je ovaj 74-godišnjak.
Putovanja su neostvaren san za još jednog našeg muškog sugovornika, Riječanina Alojza, koji nam jednom prigodom dirljivo rekao: “Ulagao sam u zidove, štedio za mirovinu kad sam se vidio na nekom kruzeru. Čak i kad sam otišao u penziju, gledao sam ponude, maštao o gradovima i slapovima, ali nisam otišao dalje od Postojnske jame. Onda sam se razbolio, na pragu sedamdesete, i svi su moji snovi pali u vodu. Život mi je visio o koncu, jedva sam se izvukao, ali nikad više nisam bio isti. Sada patim od inkontinencije i ne mogu više putovat.”
“Mislila sam da ima vremena”
Na stranicama za razmjenu iskustava Quora jedna je žena napisala da ju je starost snašla potpuno nespremnu. “Voljela bih da sam znala koliko je život zapravo kratak. Uvijek sam mislila da ću imati više vremena. Za učenje nečeg novog, za putovanja, ili samo uživanje u danu. A onda sam, kao da je došlo preko noći, počela osjećati posljedice starenja. Šećer, artritis, srce. I više nije sve moguće. Žao mi je što ranije nisam posjetila mjesta koja sam uvijek željela vidjeti, sada zatomljujem i maštu. Jedva dođem i do vrta koji mi je na deset koraka od praga”, napisala je.
Jedan je muški sudionik rasprave na ovu temu napisao da je do 71. godine još aktivno igrao tenis i skijao. “Danas, s 82, to više ne mogu, naravno da sam u početku bio strašno frustriran. Ipak su to aktivnosti kojima sam se bavio cijeli život. No, i naviknuo sam se i sve manje zapravo mislim što bi bilo kad bi bilo. Zadovoljim se i šetnjom. Nikad nisam tako upijao prirodu, primjećujem što nikad nisam”, ističe.
Za kraj pročitajte i svjedočenje jedne bake: “Imala sam operaciju kralježnice, oporavak je bio težak i nisam više ona aktivna ja. Mjesec dana prije toga dobila sam bolove i morala sam pod nož. Donedavno sam još mogla sve, a sada više ne mogu ništa osim sjediti ispred prozora i gledati van. Može mi ići još malo nabolje, ali znam da više nikada neću skakati za unucima, koji su još mali i živahni i stalno se negdje penju. Zato, uživajte dok ste mlađi. Cijenite svoje zdravlje, obitelj, život. Sve to tako brzo prolazi.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
