Često primamo pisma koja započinju rečenicom poput: “Zamrači mi se pred očima dok gledam Sabor i brojim cente prije odlaska u trgovinu. Hrana je toliko poskupjela da ću uskoro biti sveden na kruh i mlijeko. Penziju mi ‘pojedu’ režije i lijekovi, više ne idem ni frizeru, a unucima ne mogu ništa priuštiti.” Ove riječi pišu nam ljudi koji su proveli po 30, 35, 40 godina radeći.
Većina umirovljenika s kojima komuniciramo posjeduje vlastitu nekretninu, no održavanje kuća i stanova, a kamoli vikendica, postalo im je gotovo nemoguće. Ima i onih koji su podstanari, a nakon što podijele svoje životne priče, često dobivaju komentare poput: “Nevjerojatno je da nisu uspjeli kupiti stan.” Skloni smo osuđivanju, a razumijevanja je sve manje. Tragičnu stvarnost hrvatskih umirovljenika u svom je pismu slikovito sažela gospođa Seka iz Velike Gorice.
“Svaki put kad je saborska sjednica moram ugasiti televizor, jer me iznerviraju. Oni se hvale, umirovljenici životare. Na žalost, s 34 godine staža, a sada imam 56 godina, morala sam u invalidsku mirovinu. Od tad sam prošla niz teških operacija i redovito sam morala na rehabilitacije. Trpim stalne bolove u kralježnici, uz to imam i druge bolesti”, povjerila nam se.
Najnesretniji dan
“Dan kad sam morala u mirovinu bio je najnesretniji u mom životu. Danas sam uz ove bolove zahvalna na barem toj maloj mirovini koja je iznosila 365 eura, da bi sad tek malo narasla. Uz to primam 79 eura doplatka za pomoć i njegu. Netko bi rekao da je to još i dobro, ali sam invalid i podstanarka koja je nemoćna i ne mogu se više nigdje zaposliti. Srce me boli kad mi djeca moraju dati novac za liječenje jer često moram na hitnu.”
Potom je ispričala da često čuje kako su djeca dužna pomoći roditeljima, ali ona ukazuje na činjenicu da ni mladi nemaju uvijek novaca za dijeljenje. “Djeca su i sama podstanari. Sin gradi kuću, puni su kredita da se barem nekako skuče. Živimo u Velikoj Gorici. Tužno je gledati kako godine idu, a ja bih voljela još malo uživati s unucima i odvesti ih negdje, kupiti im nešto, a dječje su stvari najskuplje pa uvijek odustanem”, piše o svom očaju.
Kod frizera ako sjedne božićnica
“Da bih dvaput godišnje otišla frizeru čekam neki dodatak ili božićnicu, od mirovine ne mogu otkidati za to. Znam da sam dosadna s ovim žalopojkama, ali vjerujte mi da sam sva jadna i moram to pustiti iz sebe. Čini mi se da svi zaboravljaju na umirovljenike, a osobito na one koji žive s malim invalidskim mirovinama.”
“Mi invalidi bili smo prisiljeni ići u mirovinu, a s ovom mizerijom koja mi sjeda na račun uzrujalo me čak i kad je Udruga invalida lani podigla cijenu članarine. Završiti ću pismo mislima da se zdravi još i mogu nekako boriti, ali eto, mene čeka još jedna u nizu operacija”, napisala je gospođa Seka.
Povjerite nam se i vi, napišite nam kako živite u mirovini.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
