Brojni su novinski stupci sedamdesetih godina prošlog stoljeća ispunjeni panegiricima Titovoj industrijalizaciji Jugoslavije, no pretraživanje starog tiska pokazuje da jednoglasnog oduševljenja ipak nije bilo. Iako je sa zapada stizala pomoć, od igle do lokomotive, stizale su i kritike.
Posebno je kritičan spram planske ekonomije, gušenja privatnih poduzetničkih inicijativa i megalomanskih stambenih projekata bio američki ekonomist, novinar i veleposlanik u Švicarskoj (1957–1961) Henry J. Taylor. Prenosimo njegovu analizu koju je 21. rujna 1970. objavio Herald Journal, a u kojoj ističe koruptivnu prirodu same Komunističke partije i zarobljenost građana u prividu napretka i blagostanja.
Tito je stvorio siromaštvo
Siromaštvo ove zemlje je siromaštvo koje stvara Titov komunizam. Morate doći ovdje osobno da biste povjerovali u ovu nepotrebnu katastrofu. Ovo je najveća zemlja na Balkanu, veća od New Yorka i Pennsylvanije zajedno, a po prirodi jedno od najbogatijih područja Europe.
Jugoslavija ima velike količine drva za izvoz. Posjeduje velike zalihe boksita, rijetkog u Europi, a prijeko potrebnog za proizvodnju aluminija. Ima ugljen, željezo, zlato, bakar, cink. Sve dok nije došao komunizam, bila je veliki izvoznik pšenice. Južna Italija, s druge strane Jadrana, normalno je živjela od jugoslavenske pšenice.
Četiri milijuna poslušnika na Titovom platnom spisku
Po uzoru na Rusiju, Tito je ovu zemlju podijelio na šest “neovisnih republika.” Preklapajuće mase partijskih plaćenika ovdje su privilegirani sloj. Ostatak Jugoslavena su trajno građani drugog reda. U samo jednoj rukovodećoj skupini u Beogradu naći ćete 148 aktivnih direktora raznih ureda, uz još 200 bivših direktora koji i dalje primaju plaću. Više od četiri milijuna državnih službenika je na Titovom platnom popisu. To je otprilike 25 takvih crvenih birokrata na svakih 100 stanovnika od ukupno 20 milijuna.
Bijeli slonovi tonu
Osim vojske, Titova najveća pojedinačna investicija bile su državne zgrade. U ovom glavnom gradu, njegova građevinska megalomanija pretvorila se u debakl vrijedan pola milijarde dolara kada je ta kolekcija skupih i beskorisnih projekata, koji su činili “novi i veći Beograd,” počela tonuti.
Te ogromne zgrade trebale su primiti 60.000 državnih službenika i njihove obitelji, ukupno 180.000 ljudi. Sam Tito je odabrao mjesto između Dunava i Save u beogradskom predgrađu Zemunu. No, u pijesku, nedugo prije useljenja, zgrade su, kao željezne kade u maslacu, počele tonuti. Većina od 180.000 ljudi još uvijek ne zna gdje će živjeti.
Primjerice, uzmite veliku tvornicu turbina nazvanu Litostroj, nedaleko Ljubljane na sjeveru. Kada je ovaj monstruozni projekt konačno pokrenut, njegovih 4.000 radnika proizvodilo je jedan komplet turbina svake dvije godine. Svaka je koštala 50 puta više nego da su kupljene u Italiji, Švicarskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj ili Sjedinjenim Državama.
Tvorničkim radnicima je lakše upravljati nego seljacima
Komunisti uvijek pokušavaju industrijalizirati zemlju, bez obzira na neprikladnost. Ovo je temeljno načelo njihove teorije da su tvornički radnici, za razliku od poljoprivrednika, najlakši za kontrolirati. To je glavni cilj komunista, čak i ako lažna industrijalizacija ekonomski nema smisla, kao što je slučaj u ovoj zemlji, koja je inače 80 posto poljoprivredna.
Tako je, bez ikakve stvarne potrebe, Tito izgradio politički motivirane propagandne tvornice diljem zemlje u kojima radnici proizvode optičku i fotografsku opremu, instrumente, tekstil. Svaka je ukrašena velikom neonskom crvenom zvijezdom s natpisom: “Živio Tito!”
To je nanijelo dvostruku štetu marljivom stanovništvu. Naime, taj pomak je doveo desetke tisuća tradicionalnih radnika s polja u gradove. U osnovi, česti zahtjevi Jugoslavije prema Sjedinjenim Državama za besplatnom pšenicom proizlaze iz ove komunističke lažne industrijalizacije, a ne iz gladi. Narod je morao reći zbogom tradicionalnom prizoru teglenica na Dunavu punih prekrasne, skupe, zlatne pšenice. Jer, komunizam ne dijeli bogatstvo, on dijeli samo siromaštvo.
Ipak, Tito kontrolira vojsku, strašnu Udbu (tajnu policiju koja je posvuda) i opskrbu hranom; to su tri ključne potrebe za apsolutnu diktaturu. I tako može musti narod u korist svoje partije, ostati na vlasti i, u međuvremenu, živjeti u ogromnom luksuzu i raskoši kakvu nisu vidjeli ni najdivljiji balkanski kraljevi.
Najveća dobit od ove crvene prijevare u ovoj prelijepoj zemlji otišla je jednom od prvaka lopova i trgovaca pohlepom modernog doba – samom Titu. (Herald Journal)
scr: Herald Journal
