Otkako su se Ruža Adelborg (66) i Ilija Strinić (56) pojavili u prvim kadrovima ovogodišnjeg izdanja RTL-ovog realityja “Ljubav je na selu”, njihovo razmjenjivanje nježnosti izaziva brojne negativne reakcije. Ruža je, primijetila sam, nedavno zatvorila profil na Facebooku, vjerojatno zbog divljačkih komentara koje je primala.
I ne komentiraju ružno i nepristojno samo osobe čija povijest komentiranja, vidljiva administratorima stranica na Facebooku, izgleda poput kakve povijesti bolesti. Ružu posramljuju i vrijeđaju čak i pristojne žene njenih godina. Ponovit ću: žene. Postavlja se pitanje: zašto nas toliko uznemirava scena starijeg para koji izmjenjuje nježnosti? I zašto smo posebno osjetljivi kada se ljube starije žene? Jer Ilija kroz cijelu priču prolazi neokrznut.
Možda je problem u tome što takve scene ruše tradicionalna očekivanja o tome kako bi ženski život u mirovini trebao izgledati. Mnoge su žene odgojene u uvjerenju da ljubav ima rok trajanja, da se nakon određenog doba više ne očekuje da će osjećati strast, nježnost ili romantično uzbuđenje. Tragično, takva su uvjerenja često prenijele i na svoje kćeri.
Kad se Ruža i Ilija s osmijehom drže za ruke, mnoge su žene suočene s pitanjem jesu li se i same nepotrebno lišile takvih trenutaka, čak i ako imaju partnera pored sebe? Što to govori o životnim izborima koje su učinile, o onome od čega su možda odustale ili što su sebi uskratile? Ono što doznaju o sebi kada promatraju Ružu i Iliju može biti neugodno.
Njezina sreća odražava sve one propuštene prilike ili bračna odricanja koje čine hrvatske (ako hoćete i balkanske) žene. A čine to iz straha, nametnutog srama ili osjećaja da im nešto više “ne pripada”. Ruža je pri tome, nemojmo to smetnuti s uma, život proživjela u Švedskoj. Je li taj bijes usmjeren prema Ruži zapravo bijes prema sebi samima?
Zašto osuda, umjesto razumijevanja?
Osuđivanje ne zahtijeva suočavanje s vlastitim strahovima, nesigurnostima ili žaljenjem. Lakše im je reći da je Ruža “pretjerala”, da se ponaša “neprimjereno svojim godinama”, nego priznati da u sebi možda podsvjesno nose čežnju za istim – za ljubavlju, za dodirom, za osjećajem da su nekome važne.
Umjesto toga naše žene posramljuju druge žene, skrivaju se iza glumljenja sutkinja na društvenim mrežama, a ponajviše iza društveno nametnute uloge bake i obiteljske skrbnice koja svoj život stavlja na oltar obitelji. Osuda i posramljivanje su štit, način da se zaštite od vlastitih ranjivosti. S osudom poručuju, iako ih to nitko ni nije pitao, da ni ne žele imati ono što nemaju.
Srećom, ljubav nije privilegija mladih, ona je univerzalna i bezvremenska. Bez obzira na godine, život uvijek može donijeti trenutke nježnosti i povezanosti s nekim. Možda bi se oni koji bacaju drvlje i kamenje na ženu koja voli, trebali zapitati: Što zapravo želim za sebe? Možda je u tome prava poruka Ružine i Ilijine priče, ma kako ona završila. Vaša Ksenija
Pišite Kseniji!
Želite li anonimno postaviti pitanje i posavjetovati se s našom kolumnisticom i životnom savjetnicom Ksenijom Habunek ili samo ispričati svoju priču i viđenje ove teme, možete to učiniti putem internetskog obrasca klikom na ovu poveznicu.
Ostala pitanja i Ksenijine odgovore potražite na ovoj poveznici.
