Šokantne priče iz hrvatskih domova za starije: ‘Bojimo se pisnuti’

Gospođa Dragica i sama živi u staračkom domu, te nam piše: “Smještena sam u jednom županijskom domu. Imam 83 godine i na sreću sam još pokretna, iako sam stopostotni invalid. Hrana u domu nije baš na visini, ali ako netko nešto prigovori, ma samo da pisne, kažu nam da su nam vrata otvorena. Ponašaju se kao da smo mi tu zbog njih, a ne obrnuto. Šutimo i izjedamo se.”

“Dom je svakako preskup za naše mirovine koje su mahom mizerne, za što mi sami nismo krivi. Većina nas je odradila puni radni staž. Bila sam medicinska sestra i cijeli sam život pomagala drugima, a sve za ovu sramotno malu mirovinu i ovakav tretman u staračkom domu.”

Klanovi unutar osoblja

Gospođa Bela piše nam o javnom domu na sjeverozapadu Hrvatske. “Svjedočim tamo mitu i korupciji. Korisnici doma se boje bilo sto reći jer su onda na crnoj listi ili im se kaže neka si traže drugi dom i odu ako im nešto ne paše. Postoje klanovi unutar osoblja i ne daj Bože da nešto kažeš krivoj osobi. Konkretno, mom ocu je pozlilo i nitko nas nije zvao, saznali smo od susjeda! Kad smo ih zvali, rekli su da mu je tlak dobar. Poslije se pokazalo da imao moždani udar, a hitnu su zvali tek na naše inzistiranje.”

“U stacionaru je bilo još gore, čast iznimkama, ali jadan onaj tko nema nikoga da ga obilazi jer su humanost i empatija na jako niskom nivou. Tamo vlada grobna tišina, samo čujete poneki tužan uzdisaj i jauk. Smrdi po urinu i pomisao da će rijetki izaći iz stacionara, zastrašujuća je. Smatram da bi u staračke domove trebale češće dolaziti inspekcije, kako u državne, tako i u privatne. A svi mi trebali obilaziti naše stare i pomoći im koliko možemo, barem praveći im društvo. Stavimo sebe na mjesto naših roditelja ili baka i djedova, jer vrijeme brzo prolazi i bit ćemo začas na njihovom mjestu! Budimo ljudi”, poručuje gospođa Bela.

Gube se pomagala

I gospođa Anđela nam piše: “Dobro je u domu dok si pokretan i ne ovisiš u potpunosti o drugima, a kad dospiješ u stacionar svjedočila sam da moraš moliti za čašu vode. Tamo ljudi trpe izderavanja i poniženja. Čast iznimkama. Sve se opravdava nedostatkom osoblja. Gube se slušna pomagala, zubala, odjeća itd. Nitko ni za što ne odgovara i za sve su uvijek krivi sami korisnici. Većina je na lijekovima za smirenje tako da ništa ne traže, samo spavaju, a onda ni ne jedu i jadni ljudi tako brže odu.”

“S teško pokretnima nitko ne šeće, zatvoreni su i previše leže. U sobama ih je po troje. Kad im dođu posjete nema ni privatnosti ni mjesta jer su unutra često i invalidska kolica. Pokretni imaju razne aktivnosti, a ostali kao da ne postoje, s njima se ne radi. Žao mi je što su ljudi postali imuni na tuđu bol i nemoć, kao da sami neće biti u sličnoj situaciji”, napisala je.

Kobni propust

Gospođa Vanda svjedoči nam da zna za slučaj kada je korisnik, njezin poznanik, došao u jedan privatni dom. “Tamo je trebao biti desetak dana kako bi ondje, nakon moždanog udara, čekao rehabilitaciju. Ima 59 godina i kad je došao u dom, još je mogao sjediti i jesti svojom rukom. Treći dan je prilikom posjete bližnjih nađem u šećernoj komi, jer mu nisu dali inzulin. Posljedično je završio u bolnici, dobio bakteriju, još jedan moždani, kateter, sondu za hranjenje. Još vegetira, sada u jednom drugom domu”, napisala nam je u povjerljivom pismu.

“Nezadovoljna sam”

Umirovljenica Zdravka (66) nam piše da je prije šest mjeseci svoju majku smjestila u novi, javni dom. Ima sreće što je dom u manjemu mjestu u kojem i ona živi pa je može češće posjećivati, ali nema sreće, kaže, s kvalitetom tog doma.

“Kad je mama odlazila u dom, objašnjavala sam joj neka se ničeg u domu ne boji, da to i mene čeka jednog dana i da sam potpuno spremna na to. No sada, kad vidjela kako izgleda taj život tamo, mogu reći jedino da bih radije umrla nego išla u taj ili bilo koji drugi dom. Ne daj mi Bože doći u situaciju da si ne mogu više sama pomoći. Previše me emocija prožima dok ovo pišem”, napisala je gospođa Zdravka. Napišite nam i vi svoja saznanja i iskustva.