Prati nas

Povjerljivo

Jesen života

Šokantne priče iz hrvatskih domova za starije: ‘Bojimo se pisnuti’

Pokrenuli smo pravu lavinu načevši temu o stanju po hrvatskim staračkim domovima. Naravno da ima i lijepih iskustava, ali mnoge priče koje dolaze do nas su krajnje zabrinjavajuće. Mnogi svjedoci, koji nas mole za zaštitu privatnosti, upućuju na potrebu za promjenama koje će osigurati dostojanstveniji život starijim osobama.

Objavljeno

|

Pisma štićenika hrvatskih staračkih domova.
ilustracija: S. Bura/mj

Gospođa Dragica i sama živi u staračkom domu, te nam piše: “Smještena sam u jednom županijskom domu. Imam 83 godine i na sreću sam još pokretna, iako sam stopostotni invalid. Hrana u domu nije baš na visini, ali ako netko nešto prigovori, ma samo da pisne, kažu nam da su nam vrata otvorena. Ponašaju se kao da smo mi tu zbog njih, a ne obrnuto. Šutimo i izjedamo se.”

“Dom je svakako preskup za naše mirovine koje su mahom mizerne, za što mi sami nismo krivi. Većina nas je odradila puni radni staž. Bila sam medicinska sestra i cijeli sam život pomagala drugima, a sve za ovu sramotno malu mirovinu i ovakav tretman u staračkom domu.”

Klanovi unutar osoblja

Gospođa Bela piše nam o javnom domu na sjeverozapadu Hrvatske. “Svjedočim tamo mitu i korupciji. Korisnici doma se boje bilo sto reći jer su onda na crnoj listi ili im se kaže neka si traže drugi dom i odu ako im nešto ne paše. Postoje klanovi unutar osoblja i ne daj Bože da nešto kažeš krivoj osobi. Konkretno, mom ocu je pozlilo i nitko nas nije zvao, saznali smo od susjeda! Kad smo ih zvali, rekli su da mu je tlak dobar. Poslije se pokazalo da imao moždani udar, a hitnu su zvali tek na naše inzistiranje.”

Oglas

“U stacionaru je bilo još gore, čast iznimkama, ali jadan onaj tko nema nikoga da ga obilazi jer su humanost i empatija na jako niskom nivou. Tamo vlada grobna tišina, samo čujete poneki tužan uzdisaj i jauk. Smrdi po urinu i pomisao da će rijetki izaći iz stacionara, zastrašujuća je. Smatram da bi u staračke domove trebale češće dolaziti inspekcije, kako u državne, tako i u privatne. A svi mi trebali obilaziti naše stare i pomoći im koliko možemo, barem praveći im društvo. Stavimo sebe na mjesto naših roditelja ili baka i djedova, jer vrijeme brzo prolazi i bit ćemo začas na njihovom mjestu! Budimo ljudi”, poručuje gospođa Bela.

Gube se pomagala

I gospođa Anđela nam piše: “Dobro je u domu dok si pokretan i ne ovisiš u potpunosti o drugima, a kad dospiješ u stacionar svjedočila sam da moraš moliti za čašu vode. Tamo ljudi trpe izderavanja i poniženja. Čast iznimkama. Sve se opravdava nedostatkom osoblja. Gube se slušna pomagala, zubala, odjeća itd. Nitko ni za što ne odgovara i za sve su uvijek krivi sami korisnici. Većina je na lijekovima za smirenje tako da ništa ne traže, samo spavaju, a onda ni ne jedu i jadni ljudi tako brže odu.”

“S teško pokretnima nitko ne šeće, zatvoreni su i previše leže. U sobama ih je po troje. Kad im dođu posjete nema ni privatnosti ni mjesta jer su unutra često i invalidska kolica. Pokretni imaju razne aktivnosti, a ostali kao da ne postoje, s njima se ne radi. Žao mi je što su ljudi postali imuni na tuđu bol i nemoć, kao da sami neće biti u sličnoj situaciji”, napisala je.

Kobni propust

Gospođa Vanda svjedoči nam da zna za slučaj kada je korisnik, njezin poznanik, došao u jedan privatni dom. “Tamo je trebao biti desetak dana kako bi ondje, nakon moždanog udara, čekao rehabilitaciju. Ima 59 godina i kad je došao u dom, još je mogao sjediti i jesti svojom rukom. Treći dan je prilikom posjete bližnjih nađem u šećernoj komi, jer mu nisu dali inzulin. Posljedično je završio u bolnici, dobio bakteriju, još jedan moždani, kateter, sondu za hranjenje. Još vegetira, sada u jednom drugom domu”, napisala nam je u povjerljivom pismu.

“Nezadovoljna sam”

Umirovljenica Zdravka (66) nam piše da je prije šest mjeseci svoju majku smjestila u novi, javni dom. Ima sreće što je dom u manjemu mjestu u kojem i ona živi pa je može češće posjećivati, ali nema sreće, kaže, s kvalitetom tog doma.

“Kad je mama odlazila u dom, objašnjavala sam joj neka se ničeg u domu ne boji, da to i mene čeka jednog dana i da sam potpuno spremna na to. No sada, kad vidjela kako izgleda taj život tamo, mogu reći jedino da bih radije umrla nego išla u taj ili bilo koji drugi dom. Ne daj mi Bože doći u situaciju da si ne mogu više sama pomoći. Previše me emocija prožima dok ovo pišem”, napisala je gospođa Zdravka. Napišite nam i vi svoja saznanja i iskustva.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.